Edhija Mahić o iskorištavanju maloljetnica u Tuzli: Dosta je šutnje

Autorica nekoliko knjiga za djecu, Edhija Mahić reagovala je na posljednja gnusna dešavanja u Tuzli i seksualno iskorištavanje maloljetnih djevojčica.

Našoj  redakciji obratila se ottvorenim pismom , koje prenosimo u cijelosti:

OTVORENO PISMO – DOSTA JE ŠUTNJE
Pišem ovo pismo s bolom, bijesom i nemoći.
Kao žena, kao majka, kao sestra i kao građanka ove zemlje, ne mogu i neću šutjeti.
Ne mogu se praviti da je sve uredu, jer ništa više nije uredu.

Monstruozne vijesti iz Tuzle nisu samo još jedan slučaj koji će sutra biti zaboravljen.
One su ogledalo našeg društva, svjedočanstvo o sramoti, o truleži sistema, o zločinu koji se
godinama skrivao ispod tepiha.

Policajci, čuvari reda, i drugi odrasli muškarci, zlostavljali su, podvodili i prodavali
maloljetne djevojčice koje su bile pod zaštitom države.
To nisu samo vijesti.
To je moralni slom jednog društva.
To je dokaz da je država zakazala u svom najsvetijem zadatku – da štiti dijete.
Te djevojčice nisu imale nikoga.
Nisu imale roditelje, nisu imale dom.

Bile su povjerene državi – državi koja im je trebala biti zaštita, utočište, ruka spasa.
A umjesto ruke spasa, pružena im je ruka zla.
Umjesto sigurnosti – pakao.
Umjesto topline – hladni zidovi institucija iza kojih su se krili monstrumi.

Zato pitam:

Gdje ste bili?
Gdje su bili socijalni radnici, psiholozi, inspektori, ministri, direktori domova, tužioci?
Gdje su bili svi oni koji su morali znati?

Ko je šutio, a znao?
Ko je okretao glavu dok su djeca nestajala i vraćana svojim zlostavljačima?
Ko je potpisivao papire i zatvarao slučajeve, dok su djevojčice prolazile kroz pakao koji ne
može stati ni u najgoru noćnu moru?

Ovo nije propust.
Ovo je sistemski zločin – zločin protiv djetinjstva, protiv dostojanstva, protiv svakog od nas
koji još vjerujemo da pravda postoji.

Zahtijevam:
Da se svi koji su učestvovali u ovom lancu zla, direktno ili indirektno, procesuiraju i
kazne najstrožije.
Da se istraže i kazne svi koji su znali, a šutjeli.
Da se svima koji rade s djecom, a zakazali su u svom poslu, zabrani obavljanje bilo
kakvih funkcija u javnim ustanovama.
Da se pokrene nezavisna istraga o propustima u sistemu zaštite djece.
Da se otkriju i kazne svi koji su kupovali seksualne usluge djevojčica. Jer bez
kupaca nema ni trgovine. Bez imena i lica onih koji plaćaju, pravda je polovična.

Vrijeme je da odgovorni prestanu skrivati svoja lica iza titula, činova i političkih funkcija.
Vrijeme je da pogledaju narod u oči – nas, građane, roditelje, žene, djecu.

Vrijeme je da se pogledaju u ogledalo i vide ono što su postali – saučesnici u zlu koje su mogli
spriječiti, a nisu.

Jer ako država ne može zaštititi dijete, onda ta država ne postoji.
Ako institucije dopuštaju da se zlostavljana djeca vraćaju svojim zlostavljačima, onda to nisu
institucije, već saučesnici.
Ako šutimo, onda smo svi dio iste tišine koja ubija.
Ove djevojčice nikada neće zaboraviti ono što su preživjele.
Njihove rane neće zacijeliti ni za deset, ni za pedeset godina.
Ali ono što možemo — i što moramo — jeste da ne dopustimo da ovo ponovo prođe u
tišini.

Ovo nije samo borba za dvije djevojčice iz Tuzle.
Ovo je borba za svako dijete koje sistem zaboravlja svaki dan.
Za svako dijete koje u mraku čeka da ga neko spasi.
Za svaku curicu koja misli da je sama.
Za svaku ženu koja je nekada bila dijete bez zaštite.
Nisi sama.
Mi nećemo šutjeti.
Nećemo odustati.
Nećemo dozvoliti da se ovo zaboravi.
Dosta je zataškavanja.
Dosta je izgovora.
Dosta je sramote.
Dosta je nepravde.

Vrijeme je da se odgovorni suoče s istinom, sa zakonom i s nama – narodom koji više ne
pristaje na tišinu.
Vrijeme je da se prekine lanac šutnje i korupcije koji godinama ubija našu djecu.
Vrijeme je da ova zemlja, makar jednom, stane na stranu onih koji su najnemoćniji.

Jer ako ne zaštitimo djecu, ne zaslužujemo govoriti o budućnosti.
Jer država koja okrene glavu od zlostavljanog djeteta, prestaje biti država.
A narod koji šuti, prestaje biti narod.
Zato dižem glas – za svu djecu koja još šute.
Za sve one koje je sistem zaboravio.
Za svako dijete koje još vjeruje da svijet može biti sigurno mjesto.
Jer djeca nisu brojke u dosijeu.
Nisu „slučajevi” ni „propusti”.
Ona su ljudi – mali, ranjivi i potpuno ovisni o našoj sposobnosti da budemo ljudi.

Dižem glas jer ne želim da šutnja postane navika.
Jer šutnja ubija istinu, a istina je jedino što još može izliječiti ovu zemlju.
Ovo nije trenutak za strah ni za ravnodušnost. Ovo je trenutak za odgovornost, solidarnost i
promjenu.

Zato neka ovo pismo bude podsjetnik, upozorenje i obećanje:
Da nikada više nijedno dijete ne doživi zlostavljanje – ni fizičko, ni psihičko, ni ono koje
dolazi iz tišine i nečinjenja.
Jer svako dijete zaslužuje sigurnost, ljubav i djetinjstvo bez straha.
I sve dok to ne postane stvarnost — mi nećemo šutjeti.
Dosta je šutnje. Vrijeme je za pravdu!

Potpisujem se kao:
Žena. Majka. Sestra. Građanka koja neće šutjeti.

Edhija Mahić

(Mostarski.ba)