Emina Kučuk: Nasilje nad ženama nije incident, već duboko ukorijenjen društveni obrazac

Nasilje nad ženama u našem društvu duboko je ukorijenjeno, normalizirano i višeslojno, upozorava psihologinja Emina Kučuk, ističući da se radi o fenomenu koji nije moguće jednostavno objasniti. U razgovoru za Fenu, naglasila je da je krajnje vrijeme da se ovoj temi pristupi ozbiljno, bez patetike, romantiziranja ili marketinškog iskorištavanja, jer takav pristup samo produžava krug nasilja.

Iako Bosna i Hercegovina nema centraliziran registar nasilja nad ženama, dostupni podaci i izvještaji ukazuju da je problem značajan i često potcijenjen.

UNICEF i drugi izvori navode da je svakog mjeseca u 2024. godini najmanje jedna žena u BiH izgubila život zbog rodno zasnovanog nasilja, a SOS linije za prijavu nasilja zabilježile su više od 17.000 poziva u posljednje tri godine, što pokazuje ogroman obim traženja pomoći.

Psihologinja Emina Kučuk, koja je, između ostalog, koautor dva udžbenika, više naučnih radova te aktivni kolumnista u okviru podizanja javne svijesti i razbijanju stigme o mentalnom zdravlju, pojašnjava da nasilnik gotovo uvijek racionalizira vlastito nasilje, pravdajući ga potrebom za potpunom dominacijom nad žrtvom.

“Nasilnik uvijek ima opravdanje zašto ste zaslužili da vas maltretira. Oduzimajući osobi pravo na život, slobodu i dostojanstvo, nasilnik je ‘izdominirao'”, ističe psihologinja.

Govoreći o nasilju kao društvenom fenomenu, naglašava da se ono ne može pojednostaviti niti svesti na izolirane slučajeve.

“Pitanje nasilja u našem društvu, ali i općenito kao globalnog konstrukta, toliko je složeno, multidimenzionalno, ukorijenjeno i normalizirano da se ni na koji način ne može jednostavno objasniti niti predstaviti. Krajnje je vrijeme da ovu temu shvatimo ozbiljno i da prestanemo patetično, poetski, marketinški i izrabljivački govoriti o nasilju, jer takvim ponašanjem postajemo direktni učesnici u krugu nasilja”, upozorava.

Dodaje da historijsko iskustvo jasno pokazuje da nasilje ne prestaje molbama ili racionalnim argumentima.

“Nikada u historiji ljudske prirode nije se desilo da nasilnik prestane biti nasilnik zato što ste ga lijepo zamolili ili mu predočili racionalne, činjenične i očite dokaze zašto to ne bi trebao biti ili zašto žrtva to ne zaslužuje”, ističe Kučuk.

Psihologinja se osvrnula i na narative koji oblikuju društvenu svijest, podsjetivši da su bajke i priče često prožete nasiljem.

“Ne želim da bilo koga osuđujemo prije nego dobro analiziramo njegovu priču, ali isto tako ne želim da ikoga amnestiramo odgovornosti bez da jednako dobro proučimo njegovu priču. Kroz bajke, legende, priče i basne formira se kolektivna svijest i kolektivno nesvjesno, jer se na taj način najbrže usvajaju znanja i pouke”, objašnjava Kučuk.

Pozivajući se na Leonarda da Vincija i Sigmunda Freuda, Kučuk objašnjava odnos čovjeka prema agresiji.

“Čovjek je najokrutnija zvijer u čitavom sistemu postojanja na ovoj planeti, govorio je Leonardo da Vinci. Freud je smatrao da je agresija urođeni instinkt s kojim se rađa svaki čovjek i da ona, između ostalog, služi kao mehanizam preživljavanja”, ističe.

U tom kontekstu, pojašnjava da je bijes je prirodna reakcija na ugrožavanje granica.

“Trebali bismo biti bijesni svaki put kada neko nasilno okupira naš prostor, tijelo, dušu ili dostojanstvo. Potpuno je protuprirodno osjećati suprotno ili ne osjećati ništa. Međutim, još je gore osjećati naklonost ili ljubav prema nekome ko vas stalno ponižava i maltretira. To je u stručnoj literaturi poznato kao Štokholmski sindrom”, kaže Kučuk.

Između ostalog, objašnjavajući anatomiju patologije balkanske porodice, psihologinja napominje da nasilnici nisu samo muškarci.

“Nasilnici su i žene, majke koje glorificiraju mušku djecu, podižući ih u svjetlu narodnih heroja. Favoriziraju ih u odnosu na žensku djecu, stavljaju kutlaču više u njihovu činiju, služe ih prije kćerki, jer muško u pelenama je starije nego žensko u svakom svom dobu. To tako počinje – ističe.

Takvi obrasci, dodaje, duboko utiču na formiranje identiteta djevojčica.

“Kćerka nauči da je biće niže vrste. Koliko god bila sposobna, vrijedna i čestita, nikada ne može ‘preći’ mušku glavu. Njeno mišljenje je, dok je još u glavi, manje vrijedno i relevantno, jer se validira tek kroz mušku glavu, i to kad se izgovori određenim tonom, po mogućnosti tiho, umiljato, ali sa mnogo poštovanja prema muškarcu – kaže psihologinja, ističući da su žene često nesvjesno latentni uzročnici nasilja nad ženama, prenoseći obrasce iz generacije u generaciju.

Kučuk upozorava da je nasilje duboko ukorijenjeno u sve sfere društva te da je mjera njegove normalizacije vrijeme provedeno u nasilnim odnosima i relacijama, poslovnim, privatnim, porodičnim, prijateljskim ili partnerskim. S druge strane, kaže, zdrav oblik ponašanja podrazumijeva prepoznavanje nasilja u svim njegovim nijansama, postavljanje jasnih granica i napuštanje takvih odnosa.

Sagovornica Fene objašnjava da ljudi pribjegavaju nasilju kada su nemoćni da svoje unutrašnje strahove i frustracije konverzuju u skladu s vlastitim kapacitetima.

“Muškarac koji tuče i ubije ženu je kukavica. Kukavica je kao zvijer koja napada kada nanjuši slabost, koja može biti biti ekonomska, emotivna, egzistencijalna ovisnost o partner ili bilo koja druga slabost u odnosu na partnera”, kaže Kučuk.

Napominje da su fizički zlostavljači u 99 posto slučajeva i psihički zlostavljači.

“Koriste manipulaciju da vas natjeraju da se osjećate kao da gubite razum. Imate osjećaj kao da ne znate kada svađe počinju i gdje završavaju. Tokom vremena, kao posljedica dolazi do narušavanja samopouzdanja ili se vremenom počnete oslanjati na njihove sugestije jer sumnjate u vlastitu percepciju stvari. Također, prvi zadatak nasilnika je ženu, koja ima podršku, odvojiti od bliskih ljudi, da bi on bio gospodar njenog života i jedino mjerilo njenog ‘ispravnog’ bivstvovanja”, ističe.

Psihološka analitičarka također naglašava da se nasilnici odgajaju, a ne rađaju.

“U toku odrastanja neko je usvojio nasilnički obrazac ponašanja koji nije adekvatno tretiran niti sankcioniran. Gledao je tretman oca prema majci ili je i sam bio zlostavljan. Svoju žrtvu kasnije pronalazi u ženi”, kaže ona.

Na kraju razgovora, upozorila je da nasilje gotovo uvijek počinje suptilno, kontrolom, kažnjavanjem šutnjom, uskraćivanjem podrške, omalovažavanjem i ograničavanjem, a nastavlja se strahom, frustracijom i depresijom i završava batinama i ubistvom.

Žrtvama nasilja poručila je da nisu same i da uvijek postoji neko ko će ih razumjeti, zaštititi i voljeti.

“Budite hrabre i napustite nasilne odnose, ko god da je nasilnik u vašem životu. Kada vam se čini da nema rješenja, postoje makar četiri – poruka je psihologinje svim ženama koje se suočavaju sa zlostavljanjem.

Po podacima UN-a i UN Women, žene i djevojčice širom svijeta često ubijaju članovi porodice ili partneri.

Tokom 2023. godine, u takvim okolnostima u prosjeku je svakog dana ubijeno 140 žena i djevojčica, što je oko 51.000 žrtava godišnje. Većina tih smrtnih slučajeva događa se u porodičnom domu, koji tako postaje najrizičnije mjesto za mnoge žene.

Podaci Eurostata pokazuju da je u Evropskoj uniji otprilike jedna od tri žene (31 posto) iskusila fizičko ili seksualno nasilje tokom odrasle dobi, uključujući prijetnje, udarce, silovanje ili drugi oblik nasilja.

Također, značajan broj žena je doživio nasilje u partnerskim odnosima tokom života. Podaci također pokazuju da mnoge žene ne prijavljuju nasilje nadležnim institucijama zbog straha, srama ili nepovjerenja u sistem te stoga samo mali dio slučajeva dospije u zvanične statistike.

(Mostarski.ba)