Godišnjica zločina u goraždanskom naselju Lozje: 33 godine bez pravde za ubijene civile

Navršile su se 33 godine od masakra nad civilima u goraždanskom naselju Lozje kada je u napadu srpskih snaga 22. maja 1992. godine ubijeno najmanje 30 osoba, među kojima su bile žene, djeca i starci.

Sanini Tabaković tog dana je ubijen otac Šahin. Kosti mu nikada nisu pronađene, a ona još čeka pravdu. Zajedno sa porodicama drugih ubijenih, danas je u Lozju, gdje se obilježava 33. godišnjica jednog od najtežih zločina u okolini Goražda počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Odrasla sam u Lozju i bila sam do 15.maja ovdje. Majka me prevela, išli smo Drinom puzeći, jedva smo prošli kroz kišu metaka. Dani su prolazili i to jutro majka je došla sva mokra. Išla je Drinom, pretrčala, spasila se. Okrznuli su je metci sa svih strana, ali uspjela se izvući, ali babo rahmetli je ostao. Ostala je jedna velika tuga, bol, djetinjstvo. Ja sam imala 18 godina, sve nade su mi potonule od tog dana. I sve do danas ista tuga. Svake godine se ponavlja, ali zamolila bih Tužilaštvo da se prvo pronađu ljudi koji hodaju po Kopačima, po Višegradu koji su ovdje ubijali nedužan narod, zamolila bih da se potrude da pronađu bar naše mrtve kosti da ih možemo zakopati dostojanstveno”, poručila je Sanina Tabaković, piše klix.ba.

Midheti Kaloper na svirep način u Lozju je ubijeno 13 članova porodice, među njima majka i brat.

“Ubijeni su moji najmiliji, moje komšije, rodbina. Nakon 33 godine ovaj dan sjećanja obilježavamo dostojanstveno sa nadom u bolje sutra i sa osjećajem krivnje zašto i danas još uvijek niko nije procesuiran za ovaj zločin počinjen prije 33 godine. Zar trebamo 33 godine da čekamo, a imamo institucije koje trebaju da rade svoj posao, ali očito, kao što u svemu politika ima prste pa i u procesuiranju ratnih zločina ima. Mi smo svjesni toga, ali nećemo da pokleknemo, živimo u nadi da ćemo dočekati tu pravdu i da ćemo bar dobiti neku malu satisfakciju. 33 godine svake godine nas je ovdje manje jer biološki sat ne stoji, porodice umiru, a nisu doživjele pravdu, čak mnogi nisu doživjeli da pronađu kosti svojih najmilijih”, kaže Midheta Kaloper.

Zločin bez kazne

U napadu na Lozje (Kokino Selo) ubijeno je najmanje 30 civila među njima žene, djeca, starije osobe. Više desetina ljudi je zatočeno, a mnogi su završili u logorima poput “Podhranjen”, dok se za sudbinu 38 zarobljenih i danas ne zna.

Sud Bosne i Hercegovine vodi postupak protiv Branislava Lasice i Miroslava Milovića, optuženih da su kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske komandovali i učestvovali u napadu. Suđenje se nastavlja 29. maja, ali porodice žrtava, kažu kako gube nadu u pravosudni sistem.

U drugom predmetu optužen je Brane Petković, ratni komandant TO Srpske opštine Goražde, koji se tereti da je naredio napad. Optužnica protiv njega potvrđena je još 2020. godine, ali Petković je nedostupan pravosuđu

U ranijim godinama, Sud BiH je oslobodio Dragana Šekarića optužbi za Lozje, iako je kasnije osuđen na 17 godina zatvora za zločine u Višegradu. U Srbiji je, krajem prošle godine, Lazar Mutlak nepravosnažno osuđen na sedam godina zatvora zbog silovanja u Lozju i to je do danas jedina presuda u vezi s ovim zločinom.

Sjećanje i opomena

Na spomen obilježju ubijenim u Lozju položeno je cvijeće i proučena fatiha, a žrtvama su se poklonili mladi Goražda koji su za ovu priliku spremili simboličan performans, a lokalni zvaničnici uputili poruke.

“Osobe koje su počinile ovaj strašni zločin, odnosno ti neljudi imaju svoja imena i prezimena. Ta imena i prezimena trebamo svi znati. Kultura sjećanja i identifikacija odnosno sudsko sankcionisanje planera, naredbodavaca i izvršioca ovih, ali i svih drugih zločina je pretpostavka za izgradnju trajnog mira, jačanje suživota, vjersku i nacionalnu toleranciju i općenito bolji regionalni razvoj”, poručio je Ernest Imamović gradonačelnik Goražda.

Premijer BPK Goražde Edin Ćulov istakao je da “pravda koja kasni više od tri decenije nije pravda”.

“Generalna ocjena je da je pri procesuiranju ratnih zločina u BiH Goražde ostalo zaobiđeno, a u prilog tome i činjenica da pred Haškim tribunalom niko nije odgovarao za zločine počinjene u Goraždu. U javnost se iznose različite interpretacije o događajima u toku opsade, pri tome se često plasiraju neistine pa čak i negira počinjeni zločin. Stoga, danas sa ovog mjesta stradanja nevinih Bošnjaka, šaljemo poruku da kazna za zločine nikad ne zastarijeva i da će krivci za ovakva nedjela odgovarati. Nemamo prava da zaboravimo zločin u Lozju, kao ni ubijene Bošnjake za čijim posmrtnim ostacima još tragamo, u nadi da će njihove duše naći konačan smiraj”, poručio je Ćulov.

Ahmed Kulanić, direktor Memorijalnog centra Sarajevo obraćajući se u Lozju poručio je da generacije koje dolaze trebaju njegovati kulturu sjećanja.

“U trenucima dok su zločinci ubijali 40 nevinih civila, majke, djecu u utrobi majke, dok je krv tekla Lozjem, zastava jedine nam domovine RBIH je podizana ispred UN-a, važno je da ponesemo to sjećanje da je taj čin podizanja zastave i priznavanja nezavisnosti RBIH natopljen krvlju šehida i nevino ubijenih ovdje u Lozju i na drugim mjestima, to je činjenica i poruka koju moramo prenijeti mladim generacijama”, kazao je Kulanić.

Neprocesuiranje odgovornih za zločin u Lozju, kao i za sistematsko granatiranje i ubijanje civila u Goraždu tokom opsade duge 1336 dana već godinama je ne samo institucionalni propust, već i duboki moralni i civilizacijski poraz. Porodice žrtava Lozja poručuju da je to poraz pravde i onih koji šute pred zločinom.

“Zločin koji se ne procesuira je također poruka da životi nevinih ne vrijede, da istina nije bitna, i da se zločin isplati. Dok i čekamo pravdu neka se društvo zapita koga ovdje štiti tišina”, poručeno je iz Lozja.

(klix/Mostarski.ba)