„Gospođo, im’aš jednu marku“

Jedno vrijeme u Mostaru je bilo skoro nemoguće a da ne naletite na NJU. Hodala bi Fejićevom, Cernicom, prolazila kroz Stari grad i koga god sretne upitala bi „Gospodine, imate li jednu marku?“. Pitanje je uglavnom glasilo tako, mada bi ponekad bilo i „Gospodine imaš li marku“.
Raja bi s njom malo stala, popričala, neko bi joj i dao tu marku, neko bi se opravdao kako nema plate, a ona bi onda onako sažaljivo rekla „A mog ti gospodina“.

To „Gospodine, imaš li jednu marku“ postalo je općepoznato u čaršiji. Čak su je i omladinci na Radiju X pozvali u studio da snimi džingl te se jedno vrijeme i u eteru moglo čuti ono „Gospodine, imaš li jednu marku“

Vruće Mostarsko ljeto. Piju se prve jutarnje kafe. U kafiću kod Đene Salčina skoro svi stolovi zauzeti. Za jednim stolom sjedi nekadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević okružen svojim saradnicima.
Pije kafu, s vremena na vrijeme spusti naočale za vid, i pogleda šta pišu novine.
Kafiću se približava naša stara poznanica. Čuje se već iz daljine ono gromko „Gospodine, imaš li jednu marku“. Stiže već do stola za kojim sjedi Oručević, napola sakriven iza novina koje čita.

Naša „poznanica“ se zaleti prema njemu i onako veselo poviknu „ Gospođo, imate li jednu marku“.
Oručević spusti novine, značajno je pogleda i samo prokomentarisa: „Sve sam bio, samo još gospođa nisam.“
Kada je skontala koga je prozvala, pobjegla je glavom bez obzira.

P.S.Liskaluci su najčešće anegdote i legende vezane za događaje koji su godinama prepričavani na način da se često nešto (na)doda, promijeni ime glavnog junaka ili slično. Zbog toga skrećemo pažnji na činjenicu da ni ovi mostarski liskaluci nisu 100% autentični.

(Mostarski.ba/Dario Terzić)