Iz pera Ćamila Sijarića: PROZOR I RAMA

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Zapisi o gradovima” Ćamila Sijarića priređuje odlomke koji su vezani za Hercegovinu.

PROZOR I RAMA

Bio sam prije kratkog vremena u Prozoru. Bilo mi je to prvi put da vidim ovaj gradić. Kad sam njegovo ime izgovorio onako kako sam mislio da se izgovara, kao, na primjer, prozor na kući. rekli su mi da ne znaju na šta to mislim, da se njihov grad ne zove tako, da nije ime dobio od prozora na kući, nego od glagola “zreti“, što je na staroslovenskom značilo gledati, progledati kroz nešto, pa je iz imenice izvedene iz toga glagola nastalo i ime grada – Prozor.

Idući ka ovom gradu i izgovarajući njegovo ime dugo – Prôzor, ili kratko Prőzor, što je prvo pogrešno, a drugo pravilno, prisjetio sam se jednog davnog slučaja kad sam prvi put čuo za ime ovog grada u župi Rama. Bilo je to kad sam kao dijete – to jest kao mejtefski đak, prvi put uzeo knjigu u ruke. Bila je ta knjiga ispisana arapskim slovima koja nijedno od nas djece nije umjelo da čita. Bila su tim slovima ispisana imena gotovo svih gradova u Bosni i Hercegovini i trebalo je da ta imena naučimo napamet – pa smo jednostavno išli za kalfom: kako on kaže, tako i mi za njim ponovimo. Imena gradova u Bosni i Hercegovini počinjala su ovako: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik i tako dalje – a posljednje je bio Prőzor. Ali kalfa je dodavao ime još jednog grada – to jest rekao bi: Duvno, Livno, Prőzor, Brvno! Zašto mu je trebalo ovo Brvno, koje u knjigama nije postojalo, mi mejtefska djeca, nismo znali, ali smo znali: ako mu ne kažemo i Brvno, izudaraće nas šipkom po rukama. Kasnije smo naučili da čitamo arapska slova, i stali bismo kod posljednjeg imena u knjizi – kod Prőzora, ali smo -onako u zrak, dodavali još to jedno ime – ime grada Brvna. I dugo smo mislili da i jedan takav grad postoji, ali, eto, ne postoji, iako bi imalo puno smisla da kad postoji jedan Prőzor, može da postoji i jedno Brvno – zato što je prozor na Brvnu, da u ovom slučaju ne kažemo na zidu. I idući sada ka tome gradu- onom što se kratko izgovara Prőzor, sjetio sam se da sam nekad davno, još kao dijete, kad nisam bio vidio nijedan grad, izgovarao ime Prőzora, koji ću vidjeti kroz koji trenutak.

Put u tom pravcu išao je od Neretve – od mosta i mjesta gdje se Rama uliva u jezero na Neretvi- išao je divnom i divljom dolinom rijeke; koju nazivaju kanjonom Rame, a koja – bar svuda, to i nije, nego jedan blag i mek prosjek kroz inače blage padine i mek kamen. Pošto se putovi- naši ljudski, obično drže pravaca i putova kojim hode vode, jer tuda je ravnije i niže, iako nije uvijek i bliže, pokraj ove vode mora da je išao put od davnih – najdavnijih vremena, onih ilirskih, a kasnije rimskih, a zatim slovenskih i ko zna čijih. I ako bi čovjek htio da se drži one stare izreke: drži se novog puta i starog prijatelja, onda mu to ovdje ne bi valjalo, jer put je ovdje odredila voda – i onaj stari i ovaj novi, sa razlikom što je ovaj novi bolji i što ponegdje, da bi bio kraći, i odstupa od staroga.

Ali bilo to kako mu drago, tek mi se penjemo – i vidik nam postaje sve širi, ali se Prőzor još nigdje ne vidi. Ne pitam gdje je, jer u ovako lijepom kraju bolje je da put traje što duže, bolje je da oko što više vidi, bolje je da duša što više osjeti, nego da se brzo prevali put i s puta uđe u gradske ulice, gdje se, najednom, vidik suzi i pogled pada na zidove, pa postane tijesno i oku i duši. Ne pitam kad ćemo stići u Prőzor – dok nas najednom, tako kao da smo kroz prozor na zidu upali, evo posred grada Prőzora, maloga grada, u maloj dolini, s malim bregovima oko sebe i velikom tvrđavom na jednom od njih. I čim se vidi onaj tjesnac kroz koji se ulazi u gradu, i čim se vidi na brijegu više njega stara kulina i gradina, odmah čovjeku postaje jasno: da se grad ovdje izgradio zbog tjesnaca – kao brane prema dolini Neretve, i zbog tvrđave koja je tjesnac branila, a samim tim i grad.

Zna se da je Prőzor jedno staro mjesto, a starina u njemu ipak nema – ako izuzmemo jednu džamiju i po koju stariju kuću i tvrđavu. Na putu je prema Bugojnu, Duvnu i Kupresu, pa se zbog toga i razvio kao mjesto pijačno i upravno za kraj koji se zvao Rama. Istorija mu je tiha i mirna i da ovuda nisu prošle partizanske vojske ka Neretvi, malo bi istorija za njega znala. Bio je godine 1943. jedno od ustaško-njemačkih uporišta na liniji prema Jablanici i Neretvi – i pao je tek onda kad je naređeno da mora pasti – to jest kratko: “Prőzor mora pasti!”

To je danas gradić u kojem se gradi. Voda i vazduh odlični su. Ulica je samo jedna. Prava i duga – i zanimljiva jer u njoj je sve što je ovdje: malene kafane i mehane, dućani, zanati i izlozi i, naravno, u sredini hotel. Može se dodati jos ponešto, i to više novog nego starog i, eto, to je gradić Prőzor. Kad bi bio prozor na kući, bio bi svakako samo prozorčić. Takav -da kroz njega onu ništa ne vidiš. Ne vidi se mnogo ni daleko ni onda kad se na njegovu tvrđavu popne. Ali se vidi u njegovu istoriju-onu  najraniju, iz srednjeg vijeka, sa kojom mu povijest i prestaje. Naime, ovdje je ban bosanski Tvrtko izdavao svoje povelje. Zna se za Tvrtkovu povelju Vukcu Hrvatiniću iz godine 1366. I zna se da je Matija Korvin Prőzor poklonio sinu hercega Stjepana Vladislavu zajedno sa župom Ramom godine 1463. Zna se da Korvin oslobađa Prőzor od Turaka i utvrđuje liniju Prőzor- Donji Vakuf, kako bi od Turaka branio Jajce.

Ali to je jedna daleka prošlost, o kojoj se govori u istorijama. Današnja slika sasvim je drukčija. Mjesto župe na Rami danas je poleglo jezero na Rami! A to je jedno veliko jezero: kud god pogledate, vidite vodu. I puno je ljepše od Jablaničkog. Nije u kotlini, nego na visini. Tamo gdje su do juče bila sela. Voda je njiva koja se ne ore, ali plod daje- i svakako da je istina da će žetva od hidrocentrale biti mnogo veća nego s ove zemlje, koja više i nije zemlja, nego voda, nego jezero – ovo na Rami, gdje je nekada bila župa Rama.

I bez ovog jezera kraj bi bio lijep, a sa njim je još ljepši. Gledao sam kad po vodi grije sunce, a voda pljusnula. Kažu da će ovdje doći i lađe. A čamci su već tu. I biće da će sela živnuti, jer razviće se, kažu, lov – zato što su tu šume, i ribolov -zato što je, eto, i jezero!

A od svega ovdje je najljepša planina Makljen. Ima u sebi nešto istorijsko i vremensko. Nešto domaćinsko i gazdinsko. Nešto što je veće od svih jezera i trajnije od svih građevina. Nadnio se odozgo kao vjeđa – pod kojim je jezero kao suza… Priroda, najzad, i jeste takva: kao vjeđa i kao suza – kao svaki život na zemlji, pa i kao život ljudski… Pa ljudi dođu i promijene je: nešto dotaknu, nešto pomaknu prema svome liku i obliku… Pod vjeđom joj zaustave suzu… A toliko veliku! Kao što je jedno jezero! Dugo i dugo prelazi ga oblak.

(Mostarski.ba)