Je suis Charlie, ali ne i Anas: Licemjerje zapadnog novinarstva prema Gazi

Izrael je u nedjelju u ciljanom napadu ispred bolnice ubio četiri novinara, među njima i jednog od simbola izvještavanja iz Gaze Anasa al-Sharifa. Ovo ubistvo novinara nije početak, a nažalost ni kraj izraelskog obračuna s istinom, ali je naglasilo izdaju palestinskih novinara.

Od sedmog oktobra 2023. godine do 11. augusta 2025. godine Izrael je u Gazi ubio 274 novinara, od kojih su 269 Palestinci. Ovako istrebljivanje novinara nije zabilježeno ni u jednom drugom sukobu, ali posebno je značajno kada se uzme u obzir da Izrael ne dopušta ulazak novinarima na prostor Pojasa Gaze. Na ovaj način sistematskom eliminacijom novinara Izrael ne samo da pokušava ograničiti izlazak informacija iz Gaze nego i preuzeti stvaranje narativa o dešavanjima.

Ubistvo Al-Sharifa i njegovih kolega Mohammeda Qreiqeha, kamermana Ibrahima Zahera i člana ekipe i vozača Mohammeda Noufala je natjeralo i neke zapadne medije da se konačno oglase po pitanju istrebljivanje palestinskih novinara, ali ova reakcija je došla prekasno i premalo znači.

Tako je, što je bilo prilično nezamislivo, novinarka Sky Newsa Jayne Secker odbrusila glasnogovorniku IDF-a kada je kazao da je Al Jazeera “teroristička organizacija”, odgovorivši “ne, Al-Jazeera je međunarodna novinska agencija”. Izvjestiteljica CNN-a Clarissa Ward je nakon ubistva kazala da su “ljuti, bijesni, nemoćni i osramoćeni.

“Suočeni smo s nizom optužbi od strane IDF-a koje nastoje dehumanizirati naše palestinske kolege, koje nastoje opravdati njihova ubistva. A priroda pažljivo kalibriranog jezika koji koristimo u našim pričama, mnogima se čini toliko odvojenom i toliko nesrazmjernom agoniji i ogorčenju trenutka. A iza kulisa, mnogi od nas i dalje guraju, vrše pritisak, potpisuju pisma, pišu peticije i održavaju sastanke, i čini se da ništa od toga ne čini nikakvu razliku”, kazala je Ward.

The Guardian je objavio urednički tekst “Pogled Guardiana na Anasa al-Sharifa i novinare iz Gaze: Izrael čisti svjedoke”.

Da su ove reakcije premalo i beznačajno govori i poruka palestinske novinarke Hind Khoudary koja izvještava iz Gaze.

“Neću razgovarati sa stranim medijima o ubistvu palestinskih novinara. Neću sjediti na vašim globalnim kanalima kako bih bio dio segmenta koji ćete do sutra zaboraviti. Za vas smo samo naslovnica – tragedija koju treba konzumirati, a ne kolege koje treba braniti. Progone nas i ubijaju u Gazi dok vi šutke gledate. Dvije godine vaše kolege novinari ovdje su pokoljeni. Šta ste učinili? Ništa. Ili je možda to zato što smo palestinski novinari – u vašim očima se ne računamo kao ‘prave’ kolege”, napisala je Khoudary u objavi na Twitteru.

Pravo pitanje je gdje se povlači linija sa ljudskim životima? Zar više od 200 ranije ubijenih novinara nije bilo dovoljno da se povuče linija i Izrael označi kao parija? Zašto su tako brzo zaboravljena ubistva porodice novinara Waela Dahdouha, ili još ranije ubistvo Shireen Abu Akleh, koje je počinjeno na Zapadnoj obali 11. maja 2022. godine? Potrebno je naglasiti i da je jedna od konstanti osim ubijanja novinara izraelsko laganje, prvo da ih nisu ubili, ili sada u slučaju Gaze stvaranje priča o vezi s Hamasom kao ultimativno opravdanje za svaki zločin.

Odgovor na ova pitanja zahtijeva duboku introspekciju ne samo medijskih kuća nego i zapadnog društva, a odgovori do kojih će se doći neće biti ugodni.

Jedan od temeljnih mitova na kojima se bazira liberalna zapadna demokratija jeste sloboda govora, a ona se očituje u zaštiti novinara. Tako su se nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdo u Parizu okupili svjetski lideri i zajedno marširali Parizom, s nizom poruka kako je to napad na slobodan svijet. Posebno ironično je da se u prvom redu sa svjetskim liderima nalazi Benjamin Netanyahu.

Ne treba naglašavati da je ubistvo svakog novinara vrijedno osude, ali potrebno je naglasiti licemjerje onih koji biraju koje će novinare zaštiti. Evropska unija još uvijek nije uvela sankcije Izraelu, iako je u Gazi ubijeno više od 60.000 ljudi i zbog izraelske blokade djeca umiru od gladi.

Osim što “demokratske” zemlje nisu pretjerano se uznemirile zbog ubijanja novinara prisutan je i jedan orijentalistički pristup nevjerovanja u izvještaje domaćih novinara. Zločini Izraela u Gazi su dokumentovani zahvaljujući tamošnjim novinarima i ulazak stranih novinara ne bi trebao da se koristi kao argument u tom smislu.

Odgovor na pitanja iz ovog teksta se krije u još uvijek živom kolonijalnom duhu Evrope, gdje se Gaza, ljudi u Gazi, ipak posmatraju kao nešto drugo, kao da ljudi tamo žive više od jednog života pa njihova smrt nije tragedija nego, eto neka realnost na koju bi trebalo navići. U takvom kolonijalnom pogledu na svijet ni novinari u Gazi nisu isti kao novinari u Parizu, Berlinu ili Londonu, ali će historija zapamtiti da se novinarska čast branila u Gazi.

(klix.ba)