Keranje, svileni trag prošlosti koji se pokušava spasiti od zaborava

Keranje, drevna tehnika izrade čipke iglom, jedan je od najnježnijih i najzahtjevnijih ručnih radova koji su krasili bosanske kuće još od osmanskog perioda. Ovaj zanat, koji potiče s Istoka, u Bosni i Hercegovini je decenijama bio simbol ženstvenosti, strpljenja i umjetničkog izraza.

Danas je keranje skoro pa izumrlo, ali zahvaljujući predanim ženama iz raznih udruženja i organizacija u BiH ta se tradicija pokušava očuvati kroz radionice, izložbe i uporne napore da kera dobije svoje zasluženo mjesto na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine, piše Faktor.ba

Sva kera priča svoju priču

Za razliku od heklanja, keranje se izvodi običnom šivaćom iglom i tankim pamučnim koncem. Zatim se formira čipkasti okvir izrađen nizom čvorova i uzoraka.

– To nije rad po šemi, nego iz srca. Svaki rad je unikatan, svaka kera priča svoju priču – govorila je svojevremeno Amra Đuzel, članica Merhametove sekcije “Banjalučka kera”.

Sekcija “Banjalučka kera” osnovana je 2019. godine unutar Aktiva žena MDD Merhamet Banja Luka. Od tada redovno održavaju radionice, okupljajući žene srednje i starije dobi koje prenose znanje mlađima, putujući širom Bosne i Hercegovine. Neke od njih danas žive u inostranstvu i keranje predstavljaju u Evropi, čime tradicija prelazi granice i dobija novi život.

Merhametov tim, predvođen predsjednicom Ifetom Kurgašević, uložio je ogroman trud u očuvanje ovog zanata – od organizovanja radionica i izložbi, do saradnje s etnolozima i institucijama.

“Naš cilj je da kera ne postane samo muzejski eksponat, nego živa vještina koja se i dalje prenosi s ruke na ruku – ističe za Faktor Kurgašević i sa žaljenjem konstatirala da keranje polako izumire, a članice sekcije maksimalno se trude i pokušavaju to zaustaviti.

Banjalučko keranje već je prepoznato na preliminarnoj listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa BiH, a Institut za intelektualno vlasništvo dodijelio mu je i oznaku geografskog porijekla. Time je napravljen prvi korak ka međunarodnoj verifikaciji i upisu na UNESCO-vu listu, što bi ovoj jedinstvenoj čipki osiguralo globalnu zaštitu i vidljivost.

Jedan od važnih trenutaka u afirmaciji ovog zanata bila je radionica “Banjalučko keranje” održana u sklopu multimedijalne izložbe “Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne” u sarajevskom Collegium Artisticumu. Taj projekat, koji je realizovala Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice, imao je za cilj prikaz bogatog kulturnog naslijeđa bosanskih muslimana, a banjalučka kera bila je predstavljena kao simbol spoja duhovnosti, estetike i tradicije.

S koljena na koljeno

Ista tradicija njeguje se i u Gračanici, gdje se keranje razvilo kao kolektivni čin stvaranja, ali i promocije lokalne tradicije daleko izvan općinskih granica. Gračaničke žene su u ovoj zahtjevnoj tehnici davno postigle pravo savršenstvo – njihovi kerani motivi krasili su domove uglednih bečkih porodica još u 19. stoljeću, ali i muzejske prostore.

Stoljećima se vještina gračaničkog keranja prenosila s koljena na koljeno, a maramice, salvete, šalovi i stolnjaci krasili su domaćinstva i sijela. Danas ovakvu čipku stvara mali broj žena iz Gračanice i okoline, zbog čega ima posebnu kulturnu i umjetničku vrijednost.

Gračanička kera sada je i zvanično zaštićena kod Insituta za intelektualno vlasništvo BiH. Inače, udruženje Gračaničko keranje je prije mnogo godina za Dan nezavisnosti napravilo prvu heklano-keranu zastavu Bosne i Hercegovine. Žene udruženja su dizajnirale i ručni rad “Srebrenički cvijet”.

(Mostarski.ba)