Međunarodni dan prevencije suicida: Kad ‘Dobro sam’ znači ‘Pomozi mi’

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Koliko puta mi na terapiju dođu ljudi sa najljepšim osmijehom na svijetu, sa fantastičnim smislom za humor, okruženi prijateljima, a iznutra nose ogromnu krivicu, nesigurnost i bol? Suicid ne traži “poseban profil”, niti je uvijek povezan s onim vidljivim znakovima koje okolina očekuje. To su najčešće nevidljive bitke – tihe, skrivene i teške. Statistike pokazuju da se godišnje u svijetu više od 700.000 ljudi odluči na suicid, a zabrinjavajuće je da je među njima sve veći broj mladih. To je podsjetnik da ne možemo mjeriti snagu čovjeka po osmijehu, broju prijatelja ili uspjesima, jer ponekad iza svega toga stoji nesavladiva unutrašnja borba.

Kako to izgleda u stvarnosti?
Sjećam se žene koja je nakon porođaja došla prvi put na razgovor. Došla je sa širokim osmijehom, čak se i našalila kada je sjela: “Ma znate, sve je super, ne bih ni bila ovdje da me muž nije nagovorio.” Tek kada je tišina trajala duže od nekoliko sekundi, njen osmijeh se slomio i krenule su suze. Rekla je: “Ne znam ko sam više. Svi očekuju da budem sretna, a ja jedva čekam da dan završi. Sram me reći da mi je teško, jer imam zdravu bebu i dobru podršku, a ja se osjećam kao najgora majka na svijetu.” To je bio trenutak u kojem se iza osmijeha otkrila ogromna bol. Tek tada je počeo proces iscjeljenja – jer je neko vidio i čuo ono što je dugo skrivala.

Kako prepoznati da neko pati, iako to ne govori?

• Ako osoba počne gubiti interes za stvari koje su joj nekad značile.
• Ako često govori o bezvrijednosti, krivici ili besmislu života.
• Ako se povlači iz društva ili se naglo mijenja u ponašanju.
• Ako dijeli lične stvari koje su joj bile važne ili se “oprašta” na suptilan način.
• Ako osjetite da njihov osmijeh skriva tugu, a njihova šala postaje način da se bol sakrije.

Prevencija suicida počinje razgovorom, osluškivanjem i prisustvom. Nekada je dovoljno da nekome damo prostor da bude slab, da zaplače ili da kaže “ne mogu više” – bez osude, bez pritiska, samo uz osjećaj da nisu sami.

Ako vi ili neko koga volite prolazite kroz tešku unutrašnju borbu, niste sami. U BiH možete se obratiti na: Plavi telefon: 080 05 03 05 (besplatno i anonimno); SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja: 1265 ili najbližem Centru za mentalno zdravlje u vašem gradu.

Nečija intervencija može spasiti nečiji život.

*Tekt izrađen za Udruženje Psiholuminis Prijedor

(Mostarski.ba)