Munib Maglajlić, “Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke”

Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjesma poznata pod nazivom sevdalinka ostvarile su se prodorom istočnjačke islamske kulture na Slavenski Jug, prodorom čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam. Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih po osmanskim osvajanjima na Balkanu, doveo je do stvaranja sevdalinke.

Postavši važnom graničnom pokrajinom velikog Osmanskog Carstva, Bosna je baštinila raznolike oblike istočnjačke kulture življenja, što je postalo osobito vidljivo u načinu podizanja gradova, koju su – u skladu sa istočnjačkim kultom vode i zelenila – počeli nicati na pitomijim i za život ugodnijim prostorima, za razliku od srednjovjekovnih utvrđenih gradina što su, u svrhu lakše odbrane, zidane na nepristupačnim i teško osvojivim mjestima. Ljepota i živopisnost bosanskih i hercegovačkih gradova – o čemu su ostavili brojna svjedočanstva putopisci koju su u osmanskom razdoblju prošli ovim krajevima – obznanjeni su bili i samim imenima nekih od njih: današnje Sarajevo, srednjovjekovna Vrhbosna, rano je prozvano ‘bijelo’ i ‘cvjetno’, zasluživši naziv Saraj-Bosna, tj. ‘dvorac Bosne’, a ljepota mu je uspoređivala sa ljepotom Edrena i Carigrada; živopisni je Prusac dobio ime Akhisar, tj. ‘bijeli, utvrđeni grad’ itd. Potaknut islamskim vjerskim propisima, u bosanskim je gradovima razvijan kult žive vode pa su obilno građeni vodovodi i česme, bunari i šadrvani, odnosno podizani hamami. Bogatije kuće imale su vlastite česme a kroz avlije su tekle vode, čineći ovaj ambijent izuzetno privlačnim za boravak i življenje. Naglašenu ljubav za živu vodu pratila je naklonost za zelenilo općenito, za cvijeće osobito, što brojne sevdalinke ubjedljivo posvjedočuju simbolikom cvijeća u bogatoj lepezi značenja.

Kompletan tekst je na linku

(Biserje.ba)