Na današnji dan 6. 1.

06. Januar 1952.
Rođen Sefer Halilović – načelnik Glavnog štaba Armije RBiH
Sefer Halilović je rođen 6.1.1952. godine u Prijepolju, Srbija. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, da bi školovanje na Vojnoj akademiji nastavio u Beogradu i Zadru. Kao oficir JNA službovao je u Mostaru, Vinkovcima i Đakovu. JNA napušta 13.9.1991. godine bijegom iz Komandno – štabne akademije u Beogradu, a zbog neslaganja sa politikom tadašnjeg Generalštaba JNA, te zbog napada JNA na Republiku Hrvatsku.

Za Seferom Halilovićem je 1993. od strane Resora državne bezbjednosti Srbije raspisana potjernica sa nalogom za hapšenje. Sefer Halilović se uključuje u rad Patriotske Lige RBiH i biva autor šeme odbrane Sarajeva koji mu je odobrena na sastanku 2.12.1991. godine od strane predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića. Po Halilovićevoj šemi urađena je i šema odbrane Republike BiH od nadolazeće agresije, piše Historija.ba

Dana 25.5.1992. godine Sefer Halilović je postavljen za komandanta TO RBiH. Pod njegovim rukovođenjem i komandovanje TO RBiH prerasta u Armiju RBiH sa pet (5) korpusa i preko 200.000 vojnika. ARBiH se ustrojava sa Štabom vrhovne komande, uprava štaba, korpusima, operativnim grupama, brigadama, bataljonima i specijalnim jedinicama. ARBiH do kraja rata nije bitno mijenjala svoju strukturu.

Sefer Halilović postaje načelnik Glavnog štaba Armije RBiH (prvi čovjek Armije) – najviša funkcija u modernim armijama svijeta, i ujedno član Ratnog Predsjedništva RBiH u kojem učestvuje aktivno kao predlagač i pokretač mnogih inicijativa važnih za odbranu Republike BiH.Treba istaći da je u atentatu od 7.7.1993. g. koji je izveden na Halilovićev stan život izgubila njegova supruga Mediha i njen brat Edin. Kada je udaljen iz ARBiH “na raspolaganje” Sefer Halilović biva biran i prihvata funkciju predsjednika Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka. U svom radu, skupa sa svojim saradnicima u Udruženju, pomagali su porodicama poginulih branilaca RBiH, studentima, i bavili se naučno – istraživačkim radom, piše Historija.ba

1994. godine Predsjedništvo RBiH dodjeljuje mu čin generala ARBiH čime su pobrisane sve laži i podmetanja vojne i države bezbjednosti. Nakon agresije na RBiH, Sefer Halilović sa grupom istomišljenika osniva Bh. patriotsku stranku (BPS) čiji je predsjednik i danas. Godinu dana kasnije, 1997. godine, Sefer Halilović objavljuje svoju prvu knjigu “Lukava strategija” , koja je nerijetko korištena i u sudnicama Tribunala u Den Haagu. Septembra 2001. g. Tribunal u Den Haagu optužuje ga po liniji komandne odgovornosti za zločine koje su pripadnici ARBiH počinili u selima Grabovica i Uzdol. Dana 16.11.2005. g. Sefer Halilović je oslobođen svih optužbi i odmah po nalogu Pretresnog vijeća pušten na slobodu.

Sefer Halilović je jedini bh. general koji se iz Den Haag-a vratio u svoju domovinu BiH sa oslobađajućom presudom, i jedini general njegovog ranga u bivšoj SFRJ koji je oslobođen optužbi do danas. Sefer Halilović dobitnik je neutvrđenog broja plaketa, zahvalnica i nagrada.

06. Januar 1929. Uvedena “Šestojanuarska diktatura”
Šestojanuarska diktatura je monarhistička diktatura, koju je 6. januara 1929. u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I Karađorđević. Tada je raspušten parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata, zabranjeni su politički skupovi, uvedena je stroga cenzura. Pojačan je policijski teror, politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija “integralnog jugoslavenstva” i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu 1934. godine. Godinu dana kasnije, održani su izbori, ali snažni oblici diktature opstali su i dalje.

Uspostavljeni režim imao je mnogo dodirnih tačaka s fašizmom, pa se često koristi naziv monarhofašistička diktatura (tzv. balkanski fašizam), iako ideološka i institucionalna osnova režima nije u punom smislu riječi fašistička. Slične diktature uspostavljene su u to doba i u drugim zemljama istočne i jugoistočne Europe. Sve su to ekonomski i društveno zaostale agrarne zemlje, ali Jugoslavija se bitno razlikovala po višenacionalnosti. Režim je to pokušao poništiti promovirajući ideologiju “integralnog jugoslavenstva”. Osnovan je također i posebni Sud za zaštitu države, koji je prijekim postupkom sudio političkim protivnicima. Osobito su se progonile ilegalne radikalne grupe i organizacije kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti, te komunisti (protiv kojih je već 1920. bila donesena Obznana). Pojačan je policijski teror: premlaćivanja, mučenja, ubistva. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski historičar, prof. dr. Milan Šufflay, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Einstein i Heinrich Mann. (Različite metode političkog terora bile su međutim karakteristika Kraljevine SHS od njenog osnivanja.)

Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je 1929-1932. godine. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva vodstva KPJ za pripremu oružane pobune potaknuta procjenom Šestog kongresa Kominterne o približavanju opće krize kapitalizma. Nerealan je bio i ustaški pokušaj da se podigne Velebitski ustanak 1932. godine, koji je međutim postigao snažan promidžbeni učinak.

06. Januar 1994. preminuo Josip Joško Domorocki
Josip Joško Domorocki smatra se jednom od najvećih legendi Željezničara u 100 godina njegovog postojanja. Domorocki rođen je u Sarajevu 30. novembra 1916. godine.

Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena – Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine.

Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar.

Plavi dres nosio je šest godina, a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji i učestvovao. ”Grbavica” je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju. Za ”plave” je odigrao 100 zvaničnih utakmica pritom je postigao 11 golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije bio isključen iz igre.

Tvoje “NE” učinilo te legendom
Početkom 1947. godine, tadašnje vladajuće strukture odlučuju formirati novi klub, Torpedo, a Fiskulturni savez BiH određuje da Željezničar novoosnovanom kolektivu mora ustupiti osam svojih najboljih igrača, među kojima je bilo i ime Josipa Domorockog.

Ipak, suprotno očekivanjima vlastodržaca, i na radost i ponos svih zaljubljenika u plavu boju, popularni Joško je pod prijetnjama na informativnim razgovorima kategorički odbio prelazak iz Želje u Torpedo, što je u kasnijim godinama postalo simbolom snage, otpora i nepokolebljivosti našeg Kluba.

Iako su mu nuđeni novac i nekretnine da pređe u FK Torpedo, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ”plavih”, nije samo klub već i ideja, način života. Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti, kao trener ili dio stručnog štaba kod više šefova.

Preminuo je u Splitu 6. januara 1994. godine od posljedica automobilske nesreće.

(Mostarski.ba)