Nada Zovko / O svemu ponešto: Marsela s očima boje Neretve…

Ne teku sve rijeke prema moru. Poznajem jednu, koja umjesto u more, ulijevala se u jedno srce. Ta rijeka, Neretva se zove, a srce za koje odlučila se, Marselino je srce.

I tako počinje priča o Marseli…

Neretva joj darovala svoju snagu, odlučnost, ljepotu.

Najljepšu nijansu zelene boje, stavila u njene oči.

I zato, ako me pitaš, koje su boje bile Marseline oči?

Odgovorit ću ti, pogledaj Neretvu, njene su oči bile boje Neretve…

Ako me pitaš, odakle je Marsela, s očima boje Neretve?

Iz Mostara je …

Bura joj s Veleža kosu mrsila, radovala se kaldrma oko Starog Mosta svakom njenom koraku, a osmijeh joj pun života, oživljavao i one kojima do života bilo nije.

Voljela je u ranu jesen kestenje pečeno što prodavali su na mostarskim ulicama. Grijala svoje ruke od vruč novinski papir u kojeg bili su umotani.

I kuhani kukuruz, voljela je, sunce i čelopek naš, Radobolju i Hum, Bunu i smokve, grožđe bijelo i crno…

Ljude voljela je. Prijatelje. U svima dobro vidjela je.

A onda , došao je period kiša…

Nisu to bile one naše Mostarske kiše, na koje navikli smo i koje voljeli smo. Bile su to kiše tuge i razočarenja, boli koja kidala je dušu i slamala tijelo.

Tražila je sunce i šum Neretve, hladovinu platana s Rondoa i najljepše cvjetove hadzibega kad procvjeta, svuda po svijetu… Tražila, ali nije pronašla… jer dušu joj zarobio Mostar.

Od tuge i traženja, tijelo se umorilo.

Zašto baš tebi da se desi, moja Marsela? – s najvećom majčinskom boli i ljubavi, upitala je majka Vesna .

A zašto ne i meni… Zašto uvijek mislimo, da se to drugima događa.

Da je mogla svu bol našu, stavila bi u svoje tijelo.

I ovako, previše je boli i borbe , stavila na svoja i jaka i krhka leđa. Ako je već moralo nekoga boljeti, odlučila je, da bolje je da boli samo nju, umjesto ikoga od nas…

A poslije boli, otišla je među zvijezde…

Želiš li je vidjeti?

Zastani i zašuti na trenutak. Podigni glavu prema Nebu.

Pogledaj! Vidiš li je! Smješi ti se, dok bura joj nebeska mrsi kosu.

Čuješ li je?

Prepoznaješ li pjesmu;

“ Večeras u meni Neretva neka , razbija ogromna brda daleka.”

Pogledaj … maše ti i pozdrave šalje s Mjeseca, Marsela s očima boje Neretve…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)