Porok bez kontrole postao finansijski i politički instrument

Kladionica je imenica koju izvodimo iz glagola kladiti se, a on potječe starijeg slavenskog glagola klasti, a ovaj opet praslavenskog korijena klad. Klasti, koje je, prema etimologu Petru Skoku, preživjelo u čakavskim narječjima, znači postaviti, položiti nešto.

Kako nam pokazuju, primjerice poljski i ruski jezik, sa svojim glagolima kłaść i klast’, glagol također znači postaviti, staviti nešto u ravan položaj, položiti. Otuda je kod nas ostalo kladiti se odnosno ulagati/uložiti nešto očekujući neku dobit. U poljskome je wkład ulog u osnivačkom kapitalu firme, piše Kenan Efendić, urednik portala !Odgovor.

Ali, kao što vidimo, u glagolu uložiti danas čuvamo samo značenje istinskih ulaganja, kako u poslovima, tako i u prenesenom značenju (uložio puno truda), dok smo glagol kladiti se sačuvali isključivo za trošenje novca u igrama na sreću.

Klađenje i opklade nisu, dakle, ulaganja i investicije, kao što ni kladionica nije investicioni fond ili poslovni poduhvat u kojem se ulažu sredstva, rad, znanje ili ugled da bi se stekla kakva dobit.

Opklade su izvorno bile vezane uglavnom za konjske utrke, a u nas su se razvile sportske kladionice, naslijedivši ono što se nekada benigno zvalo sportska prognoza.

To više nije (samo) sportska prognoza

Ali sadašnje kladionice daleko su od ulaganja novca na prognozu rezultata, zbroja kornera ili žutih kartona na fudbalskoj utakmici. Dok su kladionice podrazumijevale sportsko prognoziranje moglo se još i raspravljati, tvrditi da to nije klasično kockanje – premda se zakonski uvijek definiralo kao priređivanje igara na sreću.

Za pogađanje tačnog ishoda utakmice ili kakvog drugog detalja trebalo je i ponešto znanje, makar osnovnog, ali u konačnici sreća odlučuju. Međutim, ulaskom pukih automatskih, kompjuteriziranih igara, tzv. binga, pogađanja niza brojeva, u prostorije u kojima su se nekad gledale i utakmice, ovi objekti tek otkrivaju svoju punu bijedu.

Višegodišnje zakonodavne i političke borbe, pa i stranačke bitke (jer većina najvećih kladionica dolazi s područja pod političkom kontrolom HDZ-a BiH), zapele su u labirintima federalnih domova i podzemlja.

Svako malo saznajemo koliko se milijardi potrošilo u kladionicama, i svjetovni i duhovni eksperti upozoravaju nas na pogubnost takve devijacije odnosno grijeha, ali povoljan zakonski okvir naprosto pogoduje – vlasnicima kladionica.

S obzirom na olakotne okvire oporezivanje, kladionice se u nas postale jedan od sigurnijih instrumenata finansijskog kapitalizma: uz male rizike i gubitke naprosto prikupljate novac i ulažete ga dalje.

Vlast kladionice treba tretirati kao alkohol i duhan

Kontrola ulaska maloljetnika u kladionice je ozbiljna i rigorozna koliko i prodaja cigara maloljetnicima. Nerijetki su prizori i porodičnog ulaska u opskurne šupice s blještavim ekranima na kojima brojke obećavaju brzo bogatstvo, brz užitak, izlaz iz stvarnosti koja nikako da počne ličiti na stories & reels.

Nesrazmjer između izvlačenja novca iz lokalnih zajednica i vraćanja sredstava u njih, te gotovo nikakva regulacija blizine kladionica školama ili kakvim drugim javnim objektima, nagnala je – ne prvi put – lokalne zajednice, općine i gradove, da ograniče širenje ove društvene bolesti.

Kockanje je staro koliko i ljudi, u njemu se ogledaju i provlače mračne i duboke ljudske želje igranja sa nečim višim, nespoznatljivim, i kockara će uvijek biti. Ono se javlja u svim okruženjima ljudskog kolektivnog postojanja, od studentskog doma do vojničkog rova. I zamišljati svijet bez kockanja bilo bi naprosto djetinjasto.

Ljudi se kockaju, kao što piju alkohol ili puše cigarete. Ali države mnogo propisa i resursa ulažu da zauzdaju alkoholizam i pušenje – cijenama, zabranama opijanja na otvorenom ili zabranama pušenja u zatvorenom, kontinuirano povećavajući akcize.

Ali kockanje je još uvijek naprosto dopušteno, djeluje prihvatljivo i poželjno; nedjeljom ne možete otići djetetu kupiti jaknu – jer trgovine ne rade – ali možete te pare uložiti na još jednu gubitnu kombinaciju.

(Mostarski.ba)