Sadik Sadiković – čovjek zbog kojeg se dolazilo u Ljubuški

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Sadik Sadiković za sva vremena” objavljene 2010. godine autora Senada Malohodžića, poznatog novinara, publiciste i televizijskog urednika, priređuje najzanimjlivije dijelove iz ove publikacije.

ISKUSTVA SA RATIŠTA U MAĐARSKOJ

Usavršavajući se u Istanbulu Sadik Sadiković se sprijateljio i s nekim turskim fitoterapeutima, koji su ga detaljno upoznali s njihovim metodama liječenja biljem. Bio je posebno sretan kad su mu poklonili izuzetno vrijednu knjigu „Stari metodi liječenja na istoku”, pisanu na arapskom jeziku, kojim se Sadik vrlo dobro služio.

„Iz te knjige, pričao je on, najviše sam naučio o anatomiji ljudskog tijela, oblasti medicine koja me je uvijek posebno zanimala”, govori je Sadik.

Sadik je već tada, iako vrlo mlad, bio autoritet u Ljubuškom i okolnim mjestima u Hercegovini i Dalmaciji.

Brzo se širila lista bolesti koje je uspijevao pomoću ljekovitih trava, obuzdati. Njegova iscjeliteljska moć brzo se pročula, pa su u Ljubuški dolazili bolesnici sa raznih strana. Dnevno je, iz raznih krajeva tadašnje Jugoslavije, znalo pred njegovu kuću doći i do trideset automobila s bolesnicima, koji su danima čekali da ih primi čuveni narodni ljekar. U jednom periodu, morali su ga čekati čak pune tri godine. Sadiković je već u prvim danima Prvog svjetskog rata morao na frontu, prvo u Beč, potom i u Đer u Mađarskoj. I, to je bila njegova velika škola.

Nevjerovatna moć zapažanja

Liječio je ranjene vojnike. Sprijateljio se i s nekoliko ljekara i stekao nova saznanja. Kako je u to vrijeme u njegovom Ljubuškom vladala velika glad, znao je da po izliječenim soldatima, koji su išli na odsustvo, pošalje porodici i prijateljima i nešto novca ili neki manji poklon. Jedan zanimljiv detalj Sadikovićevog vojevanja u Beču i Đeru, dugo se prepričavao u Hercegovini. Priča teče ovako: petnaest godina poslije rata, u Ljubuški će, pred njegova vrata na Žabljaku (stari dio Ljubuškog), bahnuti čovjek tražeći lijeka za svoju bolest. Sadik ga začas osmotri i reče: „Ne predstavljaj se, znam te dobro, ti si u Đeru bio ranjen u desnu nogu, ležao si u sobi broj tri u hospitalu. Znam i regimentu u kojoj si bio!”

Čovjek zanijemio od čuda. Sadik ga je ponovo izliječio.

„Svaki organizam traži svoj lijek!”

Dolaskom s ratišta, Sadik Sadiković je intenzivirao svoj rad u fitoterapiji. U kafani svog zeta Ahmeta Mušića sušio je ljekovite biljke, mljeo ih i pripremao za upotrebu, a u posebnoj sobi pregledao je bolesnike, koji su čekali u dugom redu da budu primljeni. Sadik je dvojici pisara diktirao recepte, pregledavajući pacijente. Govorio je da svaki organizam posebno, traži svoj lijek i da jedan isti lijek nije za više bolesnika, o tome narodni ljekari moraju voditi računa.

Liječnička etika bila je duboko prisutna kod ovog nedostignutog fitoterapeuta.

Sadikoviću je dnevno dolazilo i do 70 bolesnika. Njegovi izvanredni efekti u liječenju raznih bolesti, od kojih su ruke dizali tadašnji liječnici i travari, izazvali su veliku zavist ljekara Ljubuškog i susjednih gradova.

Prijetnje su mu stalno stizale, a žandari su stražarili pred njegovom kućom da bi bolesnicima onemogućili kontakt s njim.

Demonstracije pred zatvorom

Jednoga dana, veliki narodni liječnik i dobrotvor, Sadik Sadiković našao se u zatvoru u Ljubuškom. Međutim, pred zatvorom se odigrala nesvakidašnja drama – više od 300 ogorčenih građana opkolilo je zatvorsku zgradu, tražeći da se odmah pusti njihov liječnik, njihov Sadik – Sado. Žandari i lokalne vlasti, morali su da popuste. Ljudi su vikali: „Sram vas bilo, zar da zatvarate našeg Sadu, našeg iscjelitelja i dobročinitelja?!”

Nastavlja se.

(Mostarski.ba)