Sadik Sadiković i dova njegove majke

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Sadik Sadiković za sva vremena” objavljene 2010. godine autora Senada Malohodžića, poznatog novinara, publiciste i televizijskog urednika, priređuje najzanimjlivije dijelove iz ove publikacije.

Nezaboravne majčine suze

Vremenom je Sadik Sadiković sticao sve veće samopouzdanje u liječenju i najkomplikovanijih bolesti. Posebno sretan i ponosan bio je kada je izliječio svoju majku. Ona mu je, plačući od sreće i ljubeći ga, rekla: „Sve više ti se svijeta primicalo, a sve manje odmicalo!” To mu je dalo još više podstreka u liječenju biljem.

Zanimljive su bile navike ovog velikog narodnog liječnika. Radni dan počinjao bi mu u četiri ujutro. Spavao je vrlo malo. Govorio je da je velika šteta da spavanje oduzima dijelove života. Bio je strog, ali pravičan. Članovi njegove obitelji ustajali su u pet sati ujutro, da bi od njega dobili radne zadatke za taj dan. Sa ženom Aišom popio bi jutarnju kafu, a mangala sa žarom koji se morao stalno razgrtati, bila je obavezna. U ordinaciji bi klanjao i čekao da mu donesu ručak. Akšam i jaciju klanjao bi u kući. U čitanju je provodio najmanje četiri noćna sata. Osnovno životno načelo bilo mu je red i rad.

Silno je mrzio lijenost. Iako je bio bogat, te kćerkama i sinovima mogao priuštiti raskoš, tražio je od kćerki da same sebi šiju, heklaju i vezu haljine, da razvijaju maštu u tome i stalne navike na rad. Često je naglašavao da žene moraju biti obrazovane, da mnogo čitaju, da se školuju.

Zbog toga nije ni čudno, što je njegovu najstariju kćerku Šerifu silno obradovao njegov vjenčani dar dva sanduka knjiga. Kad bi vidio da je neka od kćerki neuposlena, tražio bi da rašije bluzu i ponovo je „sastavi”.

Mrzio je hvalisavost, pogotovo pred sirotinjom. Govorio je: „Težak je sirotinjski uzdah” ili „U dobru se ne ponosi, u zlu se ne ponizi!”

Nastavlja se.

(Mostarski.ba)