Samo prolaznik – Autobiografski fragmenti: Neprolazni i neizbrisivi tragovi Ibrahima Kajana

O Kajanu se može govoriti kao o neprolaznom autoru, ne samo zbog toga što je ostavio trajan pečat u književnosti, već zato što je iza sebe ostavio koncept – koncept pisca koji nije samo svjedok, već i djelatni intelektualac koji ne pristaje na tišinu, već uvijek iznova otvara pitanja na koja ni sam možda nema konačne odgovore. Autobiografski fragmenti, dakle, nisu samo ispovijest jednog pisca – oni su dokument vremena, svjedočanstvo o borbi za identitet, o ulozi kulture i književnosti u očuvanju naroda, a unutar toga i zadržavanju razuma u haotičnim vremenima, piše Filip Mursel Begović na portalu Bosna.hr.

Objavljivanje autobiografije književnika Ibrahima Kajana, pod naslovom Samo prolaznik – Autobiografski fragmenti, predstavlja značajan kulturni događaj i to ne samo za bošnjačku zajednicu u Hrvatskoj. Knjiga je objavljena u izdanju Sabora bošnjačkih asocijacija Republike Hrvatske (SABAH) i donosi fragmente jednog života koji je utjecao na oblikovanje savremene bošnjačke književnosti, ali i kulturnog identiteta Bošnjaka u Hrvatskoj.

Recenzent Faris Nanić ističe da Kajanovi autobiografski fragmenti nisu samo lični zapisi, već vrijedan dokument vremena: „Ovi su autobiografski fragmenti jednog rasnog pisca važan doprinos razumijevanju jednog vremena, razumijevanju njegovih mijena i društvenih kontradikcija, razumijevanju dilema bošnjačkih intelektualaca i njihovom sazrijevanju za najveća iskušenja agresije i genocida koji su se na taj narod sručili svom silinom početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.“

Kajan u pogovoru naglašava specifičnost svog pristupa: „Autobiografija je moguća, ako se otvorite drugim ljudima i možete osvijestiti što ste od njih usvojili i posvojili. Otvorenost je blagotvorna. Fragmente sa počeo pisati godine 2018. kao odbranu osobe koja se više nije mogla braniti. Tada je (ponovo) oklevetan književnik Enver Čolaković, ali – on više nije postojao među živima – pokopan je na Mirogoju prije pola stoljeća. Potom su se moja sjećanja otvarala prema drugim ljudima i drugim temama – redovito iz prostora kulture sjećanja.”

Bošnjaci u Hrvatskoj i izgradnja identiteta

Jedan od najvažnijih segmenata knjige odnosi se na Kajanov angažman u obnovi i jačanju bošnjačke kulturne scene u Hrvatskoj. Kao prvi predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” i pokretač časopisa Behar, Kajan je bio ključna figura u afirmaciji bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj.

“Dođe u Knjižnicu Mersija Omanović. I nju sam upoznao, i njezina brata Mirzu, kad sam, vojnikom, slučajnim spletom okolnosti, došao s Enverom Čolakovićem u mesdžid u Tomašićevoj 12. Mersija me predstavi svom pratitelju, s kojim potražismo mjesto u kafiću na otvorenom pred kinom na Cvjetnom, govoreći njegovo ime dr. Mustafa Imamović. ‘Mustafa i ja smo bili zajedno na Skupštini ‘Preporoda’ u sarajevskoj Vijećnici 5. X 1990, a Mustafa je i u Glavnom odboru.’ Bilo mi je drago da sam ga upoznao. Prvi put sam ga čitao u Makovu ‘Životu’. Tako su u Zagreb stigle informacije iz prve ruke, i nagovještaj vrlo lijepe promjene! Kultura jednog naroda za mene predstavlja sve po čemu se taj narod prepoznaje i što je najljepše u narodnosnoj jezgri uopće! Mersija je pričala, citirala profesora Rizvića i Purivatru”, piše Kajan s izraženom nostalgijom o tom vremenu, a upućenima se čini posebno vrijednim da se ličnosti poput Mersije Omanović, jedne vrijedne aktivistkinje zaljubljene u bošnjačku kulturu ne prepuste zaboravu.

Bio je svjedok kako su Bošnjaci u Hrvatskoj prolazili kroz složene procese identitetskog oblikovanja. „Čula sam… da Turcima ili muslimanima iz ritice viri jedan mali repić, je li Ivkice…? Ivka se od srca nasmijala i odmah je utješila svoju dobru, priprostu majku, ‘da ni Turci, ni Bošnjaci, nemaju nikakve repove, niti su ih ikada imali’. Bio sam zapanjen i nisam vjerovao Enesu, pa sam mu to i rekao. ‘Živa je istina, to mi je ispričao sam Husnija, a ti kako hoćeš.’”, prepričao je jedan duhoviti dijalog s književnikom Enesom Čengićem.

Jedno od najintrigantnijih poglavlja posvećeno je Kajanovim susretima sa značajnim bošnjačkim, ali i hrvatskim književnicima. Kajan ustvari prenosi misao i svojevrsnu oporuku svojem narodu da je bošnjačka književnost više od riječi – ona je odgovornost prema identitetu i historiji.

Porodični krug i mostarsko nasljeđe

Kajan ispisuje lirske i introspektivne fragmente posvećene roditeljima, naglašavajući njihov utjecaj na njegovo formiranje. Njegova majka trajni je simbol snage i dostojanstva.

“Kad sam otvorio oči, iznad mene je bila moja majka. U velikom je grču, u nijemom je plaču. Rekla je: Mirza je umro! Tako sam ostao bez brata u nesretnom, kobnom slučaju. Imao je 9 godina više od mene, samo 24. Rano odrastanje i mladost bilo mi je u pritajenoj patnji. (…) Moji roditelji su čuvali svoju tugu. Teško sam podnosio njihovu patnju i ono što je iz nje, poput traumatičnih bolesti od kojih su kasnije umirali, proizlazilo.”

Njegov Mostar nije samo rodni grad, već i književni prostor u kojem se prelamaju mit, historija i sadašnjost, ali i jedan za njega značajan trenutak: Brak.

“Čekajući odgovor tiskare, planula je romansa sa Smailom. ‘Pobjegli smo’ u Mostar. I vjenčali se… i roditelje ostavili pred svršenim činom. Uzeli smo podstanarsku sobicu u jedne siromašne radničke porodice na Trešnjevci, Lenjingradska 79 (dvorište). Na tu mi je adresu stigla prva dopisnica. Odgovorio mi je Alija Nametak na riječi potpore koje sam mu uputio povodom napadačke salve u dnevnim listovima Jugoslavije zbog njegove ‘nevaljale’ priče ‘Napršče’, objavljene u ‘Životu’”, piše Kajan sjećajući se početka ljubavi sa svojom rahmetli suprugom s kojom je dobio dvije kćeri – Leylu i Hanu.

Sulejman Mašović i Islamska zajednica

Ibrahim Kajan u svojim autobiografskim fragmentima posvećuje značajnu pažnju dr. Sulejmanu Mašoviću, uglednom imamu, univerzitetskom profesoru, defektologu i pravniku, jednom od ključnih organizatora Islamske zajednice u Zagrebu. Mašović je bio pokretač tribine koja je okupljala intelektualce, imame i aktiviste, postavši ne samo mjesto teoloških rasprava već i prostor za rasvjetljavanje društvenih i političkih pitanja važnih za Bošnjake u Hrvatskoj​. Kajan ga opisuje kao čovjeka duboke erudicije, ali i prepoznatljivog humora, koji je znao voditi razgovore s lakoćom, čak i kada su se ticali ozbiljnih tema.

Jedan od njegovih susreta s Mašovićem bio je i presudan za upoznavanje tada mladog Ševke Omerbašića, koji će kasnije postati muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj. Prisjećajući se tog trenutka, Kajan piše kako ga je Mašović, u mesdžidskoj čitaonici, povezao s imamom Hifzijom Alagićem i njegovom „zamjenom“, mladićem koji će kasnije imati ključnu ulogu u institucionalnom oblikovanju Islamske zajednice. Omerbašić je tada s interesom listao Kajanov rad o bošnjačkoj književnosti, prepoznavši u njemu važnog sudionika kulturnih procesa​.

Mašovićeva smrt 1998. godine ostavila je tužan trag – dženazi na Mirogoju prisustvovale su hiljade ljudi, svjedočeći o njegovom značaju​. Za Kajana, Mašović nije bio samo jedna od liderskih ličnosti Islamske zajednice, već vizionar koji je gradio institucije i okupljao ljude, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje i danas živi kroz vjerske, kulturne i akademske strukture bošnjačke zajednice u Hrvatskoj.

Književnik, hroničar, publicist, urednik, univerzitetski profesor…

Kajan nije samo pjesnik niti isključivo hroničar bošnjačke sudbine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je bio i univerzitetski profesor, a i dalje ostaje prisutan na društveno-kulturnoj sceni kao publicist, esejist i neumorni preispitivač književnosti, kulture i identiteta. Njegov doprinos bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti ogleda se ne samo kroz vlastite knjige, već i kroz njegov rad u književnim časopisima, utemeljenje Behara u Zagrebu i niz kritičkih osvrta na zaboravljene ili potisnute autore.

Njegova poezija, u kojoj se susreću klasična islamska simbolika i moderni egzistencijalni nemiri, svjedoči o njegovom unutrašnjem dijalogu s prošlošću i sadašnjošću. Nije slučajno da su mnogi njegovi putopisi, eseji i kritike zapravo traganja za izgubljenim svjetovima – bilo kroz putovanje tragom bosanskih kraljeva ili kroz književne polemike o identitetu i jeziku.

O Kajanu se može govoriti kao o neprolaznom autoru, ne samo zbog toga što je ostavio trajan pečat u književnosti, već zato što je iza sebe ostavio koncept – koncept pisca koji nije samo svjedok, već i djelatni intelektualac koji ne pristaje na tišinu, već uvijek iznova otvara pitanja na koja ni sam možda nema konačne odgovore.

Autobiografski fragmenti, dakle, nisu samo ispovijest jednog pisca – oni su dokument vremena, svjedočanstvo o borbi za identitet, o ulozi kulture i književnosti u očuvanju naroda, a unutar toga i zadržavanju razuma u haotičnim vremenima.

Trag koji je ostavio Ibrahim Kajan svjedoči da nikada nije bio “samo prolaznik”, jer to ne može biti onaj koji oblikuje tok vremena i daje boju historiji. U slučaju Bošnjaka, Ibrahim Kajan ponudio je čitavu paletu toplih boja koje je podario njegov talenat.

(Mostarski.ba)