Tako je govorio Josip Pejaković: Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?

Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?

Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?

Nemaš kud!

Ide, bolan i Vrbas, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’. SRAM TE BILO!

Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu ‘dje se džahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš.

Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… joj, kako ću te popiti pivo moja i zapjevat’ k’o što ti nikad niko zapjev’o nije: Narodno veselje!

Haj otkako je Banja Luka postala,
aman aman postala
Haj nije ljepša udovica ostala,
aman aman ostala
Haj kano što je Džaferbega kaduna,
aman aman kaduna
Haj a nju prosi sarajevski kadija,
aman aman kadija

Joj, kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, popnem se na Šehitluke i kažem: ama nije bolan samo tvoja i moja je, nije bolan samo vaša i naša je. I biće je akobogda.

Josip Pejaković, On meni nema Bosne

Josip Pejaković preminuo je u Sarajevu 18. jula 2025. godine.

Pejaković je rođen u Travniku 1948. gdje je pohađao osnovno i srednje obrazovanje. U Sarajevu je završio Dramski studio u klasi Kaće Dorić i Josipa Lešića. Diplomirao je ulogom Tuzenbaha u predstavi Tri sestre Čehova i ulogom Filtosa u Koncertu u jajetu Arabala u režiji Kaće Dorić.

Ostvario je preko 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, filmovima Ljudski faktor, Kuća pored puta, desetak monodrama. Značajne uloge u predstavama: Kome zvono zvoni, Kuća oplakana, Višnjik, Braća Karamazovi, Tri sestre, Woyczek, Sprovod u Terezienburgu, Veliki vezir, Hasanaginica, Princip Gavrilo, Omer–paša Latas, Julije Cezar, Fistikovi šejtanluci, Kralj Lear, Legenda o Ali-paši, Dugo putovanje u noć, Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna, Divlje meso…

U svojoj plodnoj umjetničkoj karijeri kreirao je veliki broj uloga, a dobitnik je i brojnih nagrada od kojih izdvajamo: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu 1974. za monodramu Oj živote, Sterijina nagrada za ulogu Omer–paše Latasa u istoimenoj drami Duška Anđića 1977, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991. Nagrade Udruženja dramskih umjetnika BiH, Godišnja nagrada Tmačin prsten uručena za glumački zanos, strast i partnersku igru u predstavi Dugo putovanje u noć 2008, Mucijev srebrenjak za ulogu Hajrage u predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja 2012, Dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra festivala MESS, kao i niza stručnih priznanja za uloge na Festivalima u Jajcu i Brčkom.

Napisao je i nekoliko monodrama i filmskih scenarija od kojih su najznačajniji: Oj živote, On meni nema Bosne, Ljudski faktor, tv film Kuća pored puta – nagrađen na konkursu TV Sarajevo 1979.

Od 2001.do 2003 obavljao je dužnost direktora Drame NPS.

U maju 2022. godine objavio je i najnoviju knjigu pod nazivom Sevdalinka, a zajedno sa Rambom Amadeusom podnio je kandidaturu u UNESCO sa prijedlogom da sevdalinka postane nematerijalna svjetska kulturna baština.

(Mostarski.ba)