Upoznajmo BiH/Općina Višegrad

Višegrad je naseljeno mjesto i centar istoimene općine u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini. Nalazi se u prostranoj kotlini rijeke Drine, na brežuljkastim padinama koje se blago uzdižu u planine visoke preko 1000 metara. Višegradska kotlina je jedna od rijetkih proširenja u toku rijeke Drine koji se sastoji djelimično od visokih klisura i planina.

Višegrad se nalazi na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, 16 km od granice prema Srbiji. Istočna granica općine ujedno je i državna granica sa Republikom Srbijom, odnosno općinama Bajina Bašta i Užice. Sa juga općina Višegrad graniči sa općinom Rudo, a sa zapada i sjeverozapada sa općinama Rogatica i Srebrenica.

Općina Višegrad zauzima površinu od 448 km², a prosječna nadmorska visina iznosi 324 m. Najveći dio teritorije općine pripada šumskom zemljištu (oko 29121ha) i poljoprivrednom zemljištu (oko13.613ha). Općina Višegrad, prema procjeni, danas ima oko 13.500 stanovnika, a sam grad oko 8.000.

Višegrad se nalazi u pojasu umjereno kontinentalne klime. Izražena su sva četiri godišnja doba, a odlikuje se dugim i toplim ljetima (maksimalna temperatura do 40°C) i hladnim zimama (minimalne temperature do -15°C).

Kanjon rijeke Drine

Rijeku Drinu smatraju jednom od najljepših rijeka u bivšoj Jugoslaviji. U prošlosti je bila čuvena po plahovitoj naravi i splavarima koji su krotili njene bukove. Zbog svog krivudavog toka u narodu je nastala izreka “ne ispravi krivu Drinu”. Često se dešavalo da se izlije iz svog korita i da tom prilikom ruši sve pred sobom. Drina nastaje od rijeka Pive i Tare, u Šćepan polju, a odatle njen tok, ukupne dužine 341 km, ide na sjever sve do ušća u rijeku Savu.
Do danas su na Drini izgrađene 3 hidroelektrane, koje su veći dio njenog toka pretvorile u mirnu jezersku površinu.

Višegrad se nalazi u srednjem toku rijeke Drine, i obuhvata dva drinska jezera. To su jezero hidroelektrane Višegrad, uzvodno od grada i jezero Perućac, nizvodno od grada.

Po prirodnim ljepotama posebno se izdvaja donje jezero, ukupne dužine 54 km. Svega par kilometara od Višegrada jezero ulazi u potpunu divljinu, bez puteva i naselja. Tragove ljudi otkriva samo po neka stara seoska kuća i ribolovci na njihovim čamcima.
Na mnogim mjestima Drina prolazi kroz tjesnace u kojima se iz vode skoro vertikalno izdižu visoke stijene.

Rijeka Drina nizvodno od Višegrada prolazi između planina Zvijezde i Tare, i upravo tu je njen kanjon najdublji, jer se pojedini vrhovi izdižu preko 1000 m nadmorske visine. Čitavo područje je obraslo borovom šumom, koja je stanište brojne divljači, a moguće je vidjeti i razne vrste ptica, koje su tu našle svoje utočište. Rijeka Drina se ubraju u jednu od ribom najbogatijih rijeka u bivšoj Jugoslaviji.

Istorija

Najstariji tragovi života ljudi na ovim prostorima potiču iz perioda Ilira (1500 god. p.n.e.), kada su ove prostore naseljavala ilirska plemena Autarijati i Ardijeji. U okolini su pronađene njihove grobnice. U kasnijem periodu ovaj kraj je ulazio u sastav rimske provincije „Malavico“. Dolinom Drine je prolazio rimski put „Via Drina“, a u ovaj kraj tada dolaze germanski rudari Sasi, po kojima jedan dio Višegrada i danas zovemo Sase.
U župi, nizvodno od Višegrada, pronađeni su rimski novčići Constantinus I i II.

Istraživanjima Zemaljskog muzeja iz Sarajeva iz 1966. godine na području sela Mušići pronađeni su ostaci slovenske keramike iz VI i VII vijeka koji svjedoče o naseljavanju Slovena na ovom prostoru. U okolini Višegrada nalazi se i veliki broj lokaliteta sa srednjovjekovnim stećcima, od kojih su najpoznatija Velika i Mala Gostilja. Zbog svog geografskog, strateškog i ekonomskog položaja Višegrad je imao burnu istoriju i bio meta mnogih osvajača. Sredinom 14. vijeka bio je pod vlašću srpskog župana Nikole Altomanovića. Tada ovaj kraj zauzima bosanski kralj Tvrtko I i priključuje ga Bosanskom kraljevstvu.

Na vrhu brda iznad drinskog mosta nalaze se tragovi starog grada. Same ruševine se nalaze na dva mjesta i zovu se „Gornji grad“ i „Donji grad“. Pri dnu starog grada, na nepristupačnim stijenama iznad Drine nalazi se kula. To je okrugla građevina čija visina danas iznosi 8 m, a za vrijeme Turaka zatrpana je kamenjem kako se u nju ne bi skrivali hajduci i srpski ustanici. Kako je zapisao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, Mehmed Paša je oko 1577. godine sagradio donju Višegradsku varoš, a pošto je postojalo i naselje iznad, odnosno više njega, grad je dobio ime Višegrad. Po turskim izvorima 1544. godine ovaj grad osvaja Osman Paša i on ostaje pod turskom vlašću, sve do Berlinskog kongresa 1878. kada čitavu Bosnu preuzima Austrougarska.

Poslije Prvog svijetskog rata Višegrad ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, u okviru Bosne i Hercegovine. Prvi i Drugi svjetski rat su ostavili grad u ruševinama, većina objekata je bila teško oštećena, uključujući i višegradsku ćupriju.

Kako piše Agencija Anadolija, u Višegradu su počinjeni neki od najstravičnijih zločina iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a žive lomače na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, tokom suđenja Milanu Lukiću u Hagu, okarakterizirane su kao primjeri nehumanosti u dugoj i tužnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku. U obrazloženju presude naglašeno je da se ovi užasni događaji “izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, očiglednoj proračunatosti i čistoj bezobzirnosti i surovosti”, te “po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile”.

U kućama Adema Omeragića u Pionirskoj 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 bošnjačkih žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.
Osamnaest zločinaca iz Višegrada pred Haškim tribunalom, Sudom BiH i Kantonalnim sudom u Sarajevu do sada je osuđeno na 246 godina zatvora, a Milan Lukić na doživotni zatvor. Postupci protiv još 12 osumnjičenih su u toku. Od oko 3.000 ubijenih, veći broj se još uvijek nalazi u evidenciji nestalih osoba.

Nacionalni spomenici kulture

Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Višegrad nalaze se sljedeći spomenici:

“Nekropola sa stećcima na lokalitetu Grebnice u naselju Drinsko”,
“Most Mehmed-paše Sokolovića” (historijski spomenik),
“Prahistorijski tumulus i nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice” (historijsko područje).

Most Mehmed-paše Sokolovića

Most Mehmed-paše Sokolovića (Stari most u Višegradu) je most na rijeci Drini. Nalazi u Višegradu, blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u Bosni i Hercegovini.

Most Mehmed-paše Sokolovića je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Zajedno sa Starim mostom u Mostaru, nalazi se na UNESCO-ovoj listi mjesta svjetske baštine u Bosni i Hercegovini.

 

Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine. Izgradnja mosta povjerena je poznatom turskom graditelju, Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najvećih arhitekata svijeta. Zadužbina je Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira trojice sultana (1565-79) – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III.

Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664. godine, zatim 1875, 1911. i 1939. te 1940. godine. Pri povlačenju Austrijanaca iz Višegrada 1914. godine, razoreno je jedno okno, a slijedeće godine srpska vojska prilikom napuštanja Višegrada je razorila još jedno. Takvo stanje mosta se zadržalo do 1939. godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915. do 1939. godine na porušenom dijelu mosta stajala je željezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraćaj. Prilikom povlačenja Nijemaca u oktobru 1943. godine i taj je dio razoren.

Sredina mosta, nazvana kapija-sofa, je bila proširena i ubrzo je postala popularno sastajalište za ljude iz Višegrada i okoline.

Roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, za koji je pisac dobio Nobelovu nagradu i koji je preveden na mnoge svjetske jezike, je baziran na historiji ovog mosta. Roman je kroz historiju mosta prikazao i historiju cjelokupnog podneblja i mnoge značajne događaje u vezi sa mostom.
Dio mosta preko rijeke čini jedanaest lučnih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lučnih otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most leži na devet velikih kamenih stubova širine 3,50-4,00 m i dužine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta kojim prelazi u rampu. Širina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su debljine 60 cm, i njihova dužina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je široka oko 6,60 m sa ogradama i dužine je oko 120,00 m. U rampi su četiri lučna otvora, jedan veći na uglu (širine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasični prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara (cca 1,0 m, a svoda debljine 85 cm) čime se približuju polukrugu.
Kamen za zidanje mosta sječen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a koja je porušena 1886. godine. Kula je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz, a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Na kuli se nalazilo nekoliko malih topova zvanih šibe. Na mostu su se nalazila dva tariha u stihovima sa uklesanim godinama – na prvom 971.-/1571., a na drugom 985./1577. Most je izdržao nekoliko velikih poplava, od kojih je najveća ona iz 1896. godine, kada je nivo rijeke Drine bio 1,60 m iznad mosta.

Most Mehmed-paše Sokolovića je trenutno najugroženiji nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Stabilnost mosta ugrožena je neispunjavanjem uslova sadržanih u zapisniku Komisije za tehnički prijem hidroelektrane Višegrad i nezakonitim radom hidroelektrane. Rad hidroelektrane je izazvao rast nivoa vode rijeke Drine koja je povećala opterećenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti rušenju cijelog mosta.

(Mostarski.ba, Akos.ba, unescobih.mcp.gov.ba, Agencija Anadolija)