Zašto je svijet društvenih mreža sve brutalniji: Odsustvo empatije kao ubica

Institucije koje bi trebale raditi na ovim pitanjima manje više ne rade ništa, barem se ne vide rezultati. A društvo koje smo izgradili je sve okrutnije u kojem stradaju oni koji ne mogu podnijeti zlo, nepostojanje empatije i druge devijacije koje lebde među ljušturama pošasti koje svako malo isplivaju na površinu.Posljednja velika tragedija koja je potvrdila sunovrat društva je samoubistvo mladića Mladena Dulića (22) iz Laktaša nakon što je bio žrtva internet nasilnika, ismijavanja, provociranja i koji je spas od te brutalnosti pronašao na najtragičniji način. Ismijavan je jer je neko našao za shodno da snima kako je spomenuti mladić dočekan prilikom prijave za posao, gdje je ponižavan suludim pitanjima i dobacivanjima. A Mladen je želio posao.

U godinama iza nas mnogo je onih koji su bile žrtve cyberbullyinga, ali je to predstavljano kao smiješno jer su se pisale pjesme i generacije odgajale na ismijavanju nekoga poslije loše izgovorene riječi ili lošeg akcentovanja. Za to je krivo društvo, koje nesvjesno učestvuje u promoviranju kolektivnog bullyinga.

Mnogi danas i nemaju život ili ga ne znaju živjeti ako svaki svoj potez ne objave na nekoj društvenoj mreži. A blagodat i moć interneta se sve češće zloupotrebljava i djeluje kao oružje u kojem talog društva dobija moć nesvjestan štete koju čini.

Neko danas zadovoljava svoju pohlepu, i svaku moguću prizemnost tako što pokušava privući pažnju najprizemnijim ophođenjem prema drugom ljudskom biću, dijeleći to sa svijetom. Provokacije, ismijavanje i svakojako zlostavljanje je svakako bilo prisutno i prije pojave društvenih mreža.

Međutim, sve to je danas mnogo brutalnije, mnogo naglašenije i neminovno ima jači negativni efekat. Nečija sramota ili slabost danas su vrlo često viralne društvene pojave. Ali problem nastaje jer svako biće ne reagira isto. Za nekoga je to trivijalna stvar, a nekome uništava život i predstavlja okidač za mentalni lom.

Empatija i poštovanje drugoga je sve teže prisutna vrijednost, sve je manje popularna dok svjedočimo popularizaciji svega suprotnog.

Najstrašnija stvar u svemu je što kao društvo ne možemo vidjeti da postoje institucije koje se ovim pitanjem konkretno bave. Nit se vidi vizija niti misija. Decenijama slušamo o reformi obrazovnog sistema, a paralelno ne prestaju brutalni primjeri vršnjačkog nasilja. To obično postaje tema kada već bude kasno.

Agencije