Na današnji dan 7. 1.

1879. – Rođen Osman Đikić. Osman Đikić je poznati bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik. Osman Đikić rođen je 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret”, a već sljedeće, 1910. godine, pokreće politički list “Samouprava”. Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a svoja djela objavljivao je u listovima “Bosanska vila”, “Zora”, “Behar” i dr. Izdao je zbirke pjesama “Muslimanskoj mladeži”, “Ašiklije” i “Pobratimstvo”, a autor je i drame “Zlatija” koja se prikazivala na “Gajretovim” i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine. U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Socijal-demokratske stranke za treću kuriju.

1957. – Rođen Veselin Jazo Đurasović u Mostaru i izdanak je čuvene Veležove škole. Crveni dres je nosio u periodu od 1974. godine, pa sve do 1990. godine. Ukupno 17 sezona, preko 400 utakmica, od toga 304 u Prvoj ligi Jugoslavije, i jedan je od ukupno četiri igrača Veleža sa preko 300 nastupa u Prvoj ligi, zajedno sa Marićem ( 441 ), Vladićem ( 360 ), i Bajevićem ( 320 ). Kapitensku traku oko ruke nosio je 26 puta. Strijelac je i dva gola. Debitovao je 08.10.1975. godine protiv zagrebačkog Dinama u Mostaru. Jedan je od rijetkih koji je osvojio oba Kupa Maršala Tita, iako zbog povrede nije nastupio u finalu 1986. godine protiv Dinama. Po ocjenama tadašnjeg magazina „Sport“ bio je proglašen kao najbolja „petica“. U to vrijeme igralo se sa liberom, a Đurasović je bio među najboljim u to vrijeme. Žarko Barbarić, nekadašnji trener Veleža, za Đurasovića je imao samo riječi hvale : „Vrlo zahvalan igrač. Njegovo bogato iskustvo i odgovornost u igri su dragocjeni. Takvog fudbalera i čovjeka bi poželjeli svaki trener i ekipa. Borac bez mane i straha. Gdje drugi ne bi podmetnuli nogu, on bi glavu “, dok je Predrag Jurić rekao :
„Đurasović je pravi čovjek i fudbaler. Drugarčina ! Uvijek spreman na šalu, ali na terenu primjer kako se treba boriti za klupske boje i kako treba izvršavati profesionalne obaveze“. Zadnju utakmicu u crvenom dresu odigrao je 16.05.1990.godine protiv Dinama u Mostaru, i tako zatvorio krug sudbine, da protiv Dinama debituje, i da se oprosti od aktivnog fudbala. Zvanično, oproštaj je bio na Februarskom turniru 1991.godine, na kojem su nastupili Crvena zvezda, Željezničar, i ko drugi već Dinamo Zagreb. Trenersku karijeru počeo je također graditi u Veležu. Jedan period sjedio je na klupi kao pomoćnik glavnom treneru. Trenutno obavlja funkciju predstavnika kluba, kao i trenera u Omladinskoj školi.

1984. – Godišnjica smrti Ismeta Mujezinovića. Ismet Mujezinović je rođen 2. decembra 1907. godine u Tuzli. Završio je likovnu akademiju u Zagrebu, a po njenom završetku boravi u Francuskoj i pohađa kurs historije umjetnosti na Sorboni. Prvi put je izlagao u Beogradu 1930. godine. Izradio je veliki broj uljanih kompozicija i crteža na temu NOB-a, čiji je i sam učesnik od 1941. godine. Mujezinovićevi radovi nalaze se po umjetničkim galerijama, muzejima, javnim zgradama u zemlji i u privatnim zbirkama. Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. vijeka. Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama pa i muzejima i galerijama. Jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artistikum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. U njegovu čast, jedna ulica u Beogradu, općina Novi Beograd, dobila je ime ulica Ismeta Mujezinovića. Umro je u svojoj rodnoj Tuzli 7. januara 1984 godine.

1998. – Godišnjica smrti Vladimira Preloga. 7. januara 1998. godine umro je u Cirihu (Zürich) bosanskohercegovačko-hrvatsko-švicarski naučnik i hemičar, Vladimir Prelog. Zajedno s John W. Cornforthom, Prelog je za svoje radove iz oblasti stereoizomerije organskih molekula, 12. decembra 1975. godine, dobio Nobelovu nagradu iz hemije. Vladimir Prelog je rođen 23. jula 1906. godine u Sarajevu. Gimnaziju je završio u Zagrebu nakon što se porodica preselila tamo 1915. godine, a nakon toga je studirao hemiju u Pragu, gdje je po završetku studija bio voditelj Laboratorijske firme G.J. Driza. Prelog je bio i direktor Zavoda za organsku hemiju Tehničkog fakulteta u Zagrebu, a od 1942. godine na saveznoj Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Područje njegovih istraživanja su uglavnom heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Glavno zanimanje bila mu je stereohemija molekula, zaokupljao ga je problem prostorne građe molekula. Vladimir Prelog je uveo naziv hemijska topologija za područje stereohemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture stereoida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju prirode enzimskih reakcija. Vladimir Prelog bio je i počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U kategoriji “Na današnji dan” objavljujemo najznačajnije datume iz historije BiH.

(Mostarski.ba)