Iz putopisa Čeha Ignáta Herrmanna Na jug: O skakanju sa Starog mosta, bakšišu i pucnjavi na ulicama Sarajeva (3. dio)

Nakon anegdote s „majmunskom ručicom“ i susreta s češkom liječnicom Bohuslavom Keckovom, višednevni boravak u Mostaru 1906. godine češki putopisac Ignát Herrmann okončat će posjetom nezaobilaznim starogradskim vedutama. Vodič mu je sada lokalni dvadesetogodišnji Srbin u narodnoj nošnji jer domaći je vodič, kako naglašava, bolji i pouzdaniji od svakog bedekera. Stari most prva je postaja na kojoj se zaustavlja. Od vodiča sluša priču o malim Ciganima koji su skakali s dvadesetmetarskog mosta u Neretvu za krajcarima koje bi turisti, želeći uživati „u toj vratolomnoj predstavi“, bacali u rijeku.

Ipak, u vrijeme kad Herrmann posjećuje most, skakanje s mosta je zabranjeno, pa su kao podsjetnik na tu atrakciju ostali samo mali Cigani koji na mostu prose novac. Vodič zatim putopisca odvodi u mlin kraj mosta. Stari mlinar pokazuje im ovo zdanje u kojem vrijeme kao da je ostalo zarobljeno u davnoj prošlosti. Ali zato će sadašnjost počastiti Hermmanna nesvakidašnjom komično-surovom scenom. Želeći nekako zahvaliti mlinaru na gostoprimstvu, Herrmann pruži nešto novaca njegovu sinu koji se odmah ozari. No prije nego što je putopisac uspio staviti bakšiš u dječakov dlan, mlinar toliko snažno odalami dječaka po leđima da ovaj, kako stoji u putopisu, „odleti pet-šest metara“ te se naposljetku posramljen izgubi. „Nakon svega što sam do sada čuo i pročitao, ali i vidio o bakšišu i njegovu iznuđivanju“, zaključuje Herrmann, „ponašanje ovog starog muslimana bilo mi je posve neshvatljivo.“

Mostarsku epizodu svog putovanja Herrmann završava u džamiji, iako ne precizira o kojoj je točno džamiji riječ. „Poželio sam ući“, zabilježit će u svom putopisu, „ne bih li vidio kako izgledaju ovaj turski hram i pobožnosti u njemu, ali nisam znao kako da se ponašam a da nekoga ne uvrijedim. Trebamo li se izuti?“ Češki putopisac naposljetku ulazi ne izuvši se, na što nitko ne obraća pažnju. Opisuje bogomolju i molitvu vjernika, sve mu je to novo i pomalo egzotično, sve što ondje vidi gleda i opisuje s neskrivenim čuđenjem koje graniči s divljenjem. Takav je za njega, uostalom, Mostar u cjelini, koji napušta pun dojmova i kreće vlakom put Sarajeva. A ondje će svjedočiti događajima koji će ga ostaviti u posvemašnjoj nevjerici.

Naime, u Sarajevu je upravo izbio veliki štrajk radnika, na ulicama se čak i pucalo, a naš je putopisac gotovo sve vrijeme boravka u njemu proveo zatočen u hotelu. Pomalo idilične mostarske slike zasjenile su tako nemile scene iz Sarajeva, iz kojeg je naposljetku, spašavajući živu glavu, Herrmann pobjegao uz riječi: „Zašto nismo ostali u lijepom i mirnom Mostaru?“

Piše: prof. dr. sc. Matija Ivačić, Filozofski fakultet u Zagrebu

* Tekst je nastao u okviru popularizacije znanstvenog projekta DIGEOCAT & Lib., koji financira Europska unija.

Autor teksta je profesor na Katedri za češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voditelj je hrvatskog tima na međunarodnom EU naučnom projektu DIGEOCAT&Lib. (Istraživanje reprezentacija međukulturnih kontakata u češkim putopisnim tekstovima iz Sredozemlja do 1918. godine uz korištenje alata digital humanities, https://digeocat.ffzg.unizg.hr/, https://digeocat.upol.cz/), koji se bavi tekstovima čeških putopisaca koji su posjetili zemlje Sredozemlja do 1918. godine.

Jedan od tih brojnih putopisaca bio je I. Herrmann, koji je na svom proputovanju početkom 20. stoljeća posjetio i Mostar. Mostaru je posvetio 10-ak stranica putopisa iz kojih je dr. Ivačić priredio tri teksta.