Djeca koja vole BiH garant su svijetle budućnosti bh. nogometa

Tačno godinu dana nakon što je doživjela neviđeni debakl od 7:0 od Njemačke, reprezentacija Bosne i Hercegovine udahnjuje novi život u igru, i teško je pronaći bilo gdje drugdje u svijetu fudbala slučaj sličan toboganu kroz koji je prošla ekipa Zmajeva.

Iako nas je selektor Sergej Barbarez uvjeravao da je to “samo” Liga nacija i prvi ciklus potpuno nove reprezentacije, koja je trebala poslužiti za igranje i odmjeravanje snaga s elitom, vrlo je malo bilo onih koji su imali očekivanja, bili optimistični i računali na bolje sutra za nacionalni tim.

Desetine igrača koji su prošli kroz reprezentaciju, neiskustvo selektora i njegovih pomoćnika, sistem igre koji nismo “slomili” ni sami, nemoć pred protivnicima tokom većeg dijela svake utakmice, smjena generacija koja nas je teško pogodila, nepovjerenje javnosti u rad Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, prazne tribine na domaćim utakmicama…

Sve je to uticalo na činjenicu da gotovo niko, uključujući i autora, nije mogao ni zamisliti da se za samo 365 dana zamah i atmosfera u i oko reprezentacije BiH mogu potpuno promijeniti, a vjera navijača vratiti u punom sjaju, piše Klix.ba.

Tačno 16. novembra prošle godine, Njemačka je mogla postići koliko god golova želi protiv Zmajeva, a ove godine, 16. novembra, proslavili su fantastičnu pobjedu nad Rumunima rezultatom 3:1, možda i najveću u posljednjih nekoliko godina.

Ne samo to, već je dva dana kasnije, u konzervatoriju bečkog stadiona Ernst Happel, BiH u šaci držala moćnu Austriju, selekciju koja je s pravom prvi šešir evropskih kvalifikacija.

Mučen i favorizovan

Bez obzira na to što nas konačni rezultat nije doveo do direktnog plasmana na Svjetsko prvenstvo, Zmajevi ponovo igraju važnu ulogu u evropskom fudbalu, dostojan su rival čak i najjačima i ponovo nešto traže, a niko ne sumnja da najbolje tek dolazi.

Najveći dobitak nije doigravanje, najveći dobitak nije atmosfera. Najveći dobitak za reprezentaciju BiH su momci koji su tek počeli igrati ozbiljan seniorski fudbal, skoro pokvarivši planove moćnog austrijskog fudbalskog sistema predvođenog rijetko viđenim fudbalskim umom Ralfa Rangnicka.

Budućnost fudbala u našoj zemlji trebala bi biti pozitivna ako pogledamo činjenicu da Kerim Alajbegović tek četiri mjeseca igra seniorski fudbal, da Tarik Muharemović igra svoju prvu prvoligašku sezonu, da Esmir Bajraktarević nije u evropskom fudbalu ni punu godinu, da je Arjan Malić tek od ove sezone starter u Sturmu, te da su karijere mladog i još uvijek relativno mladog Amara Dedića, Armina Gigovića, Amara Memica, pa čak i Ermedina Demirovića završene.

Svi oni nisu ni blizu zenita, njihove karijere napreduju iz dana u dan, i kao takvi su uspjeli doći na 14 minuta od direktnog plasmana na Svjetsko prvenstvo kroz dvije selekcije iz jakih šešira iznad našeg procijenjenog kvaliteta. Nema razloga da ne sanjamo o vrlo lijepoj budućnosti koja će barem ponoviti uspjehe legendarne selekcije Zmajeva od prije 12 godina.

Bosna i Hercegovina je savladala Rumuniju u postavi u kojoj je sedam od 10 igrača na terenu mlađe od 25 godina, a još trojica su došla s klupe.

U duelu protiv Austrije, Barbarez se odlučio za nešto iskusnije opcije, pa je tako pet od 10 igrača u polju bilo mlađe od 25 godina, a još trojica su došla s klupe.

Rođeni daleko od Bosne i Hercegovine, ali to je jedina zemlja koju vole

Pred ovim momcima je baraž, a ako se ne iskoristi, vjerovatno mnogo kvalifikacionih ciklusa zajedno tokom kojih će iskustvo neriješenog rezultata sa gorčinom poraza u Beču biti od presudne važnosti.

Niko nije bezgrešan, pa ne treba sebe uvjeravati da je sve bilo kako treba. Uostalom, kako je i sam selektor Barbarez rekao na jednoj od konferencija za novinare posljednjih dana, svi griješe, ali je cilj svesti greške na minimum.

Sam selektor je definitivno zaslužio podršku za barem još jedan kvalifikacioni ciklus, bez obzira na ishod doigravanja, ako ništa drugo zbog činjenice da je vratio harmoniju i timski duh koji su nedostajali posljednjih godina.

Bilo je mnogo oscilacija i grešaka, ali mlada i neiskusna ekipa, i igrači i treneri, mogu i moraju progledati kroz prste.

Među oscilacijama se ističe remi na Kipru, u kojem ni dva poklonjena gola za vodstvo od 2:0 nisu bila garancija pobjede BiH, ali i tmurna utakmica protiv San Marina u Zenici (1:0), koja nas je možda koštala drugačijih i lakših kalkulacija s gol-razlikom, što se vidjelo u ovom UEFA kvalifikacijskom ciklusu.

Na kraju kvalifikacija završili smo sa pet pobjeda, dva remija i jednim porazom. Osim drugog poluvremena protiv Rumunije, ni protiv jedne ekipe, ne računajući San Marino, nismo vidjeli izvanredan fudbal od Zmajeva, ali ne trebamo živjeti u zabludi da će se to u budućnosti promijeniti. Cilj je izgraditi pobjednički mentalitet, pobjeđivati ​​u utakmicama čak i kada ne igraš svoju igru.

Drugi “junak” kojeg upoznajemo utjecao je na trenutno podmlađivanje ekipe, s igračima koji su pokazali da su spremni odmah uskočiti u vatru, a to je bio Emir Spahić.

Direktor reprezentacije BiH obavio je desetine razgovora s talentovanom djecom iz cijele Evrope koja su, silom okolnosti, rođena daleko od domovine, ali kao takva daju maksimum za nju i spremna su na mnogo više od igranja u njenom dresu.

Reprezentaciju BiH oduvijek su činili igrači rođeni u najrazličitijim dijelovima svijeta, ali čini se da ih nikada nije bilo toliko kao danas, pa su tako kroz kaljuže fudbalskih terena u BIH prošla samo tri igrača iz duela protiv Austrije (Edin Džeko, Nikola Vasilj i Amar Memić).

Iako je ovo još jedan negativan primjer za domaća takmičenja i klubove, koji daju vrlo malo ili nimalo igrača za nacionalni tim, to je ujedno i pohvala za ljude koji su uspjeli da ih “uvezu” iz drugih dijelova svijeta gdje su prošli kroz eminentnije fudbalske škole.

Takav fudbalski odgoj, plus ljubav prema domovini, nadaju se da će se o fudbalu u BIH ponovo pričati u superlativima.

Baraž je prva od mnogih prilika

Upravo o tome je profesor Mensur Dogan na vrlo emotivan način govorio u programu BHRT-a nakon utakmice između Austrije i Bosne i Hercegovine.

“Ta djeca u reprezentaciji su uglavnom djeca ljudi koji su morali pobjeći iz ove zemlje, da bi spasili svoje živote. Mi smo kao zemlja koja je bila osuđena na nestanak. Narod osuđen na nestanak. Sada kad god igrate za tu zemlju koja je preživjela, ne možete biti ravnodušni. Svako ko igra za našu reprezentaciju, on to osjeća daleko više nego neko ko je rođen u zemlji u kojoj ga ništa nije koštalo da osvoji državu”, rekao je Dogan, možda na najbolji mogući način opisujući stanje mladih reprezentativaca Bosne i Hercegovine.

Navijači koji vole ovu zemlju sada su u blagom šoku i neviđenoj situaciji. Utisak je da smo kroz historiju uvijek imali “posljednje vozove” i generaciju koja odlazi, a sada imamo onu koja dolazi i miriše na uspjeh.

Pred ovom djecom je baraž, a tamo će ih, vjerovatno posljednji put, predvoditi najveća ikona bh. reprezentacije Edin Džeko. Za njih će to biti posljednja prilika da uče od najvećih, ali i prvih koji će svoja imena zlatnim slovima ispisati u historiji zemlje koju vole pobjedom na velikom takmičenju.

(Mostarski.ba)