Aida Ćorović, mirovna aktivistica, historičarka umjetnosti i buduća psihologinja, žestoka kritičarka svih nacionalističkih i zločinačkih režima, govorila je za „Slobodnu Bosnu“ o onome što je prethodilo incidentu u glavnom gradu Srbije, kada je skupa s kolegicom jajima gađala mural ratnog zločinca Ratka Mladića, nakon čega je ekspresno osuđena na novčanu, a nakon toga i na zatvorsku kaznu. Otkrila je čega se najviše plaši režim Aleksandra Vučića, kakva je sprega politike, crkve i tajnih službi, te komentirala događaje u New Yorku, uoči izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Piše: MARIO ILIČIĆ
Aida Ćorović kazala je kako se tog kobnog dana, prije dvije i pol godine, kada je skupa s Jelenom Jaćimović, jajima gađala mural ratnom zločincu Mladiću, doznala da je na bolji svijet preselila jedna od srebreničkih majki.
Mural se nalazio vrlo blizu osnove škole „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, škole u kojoj se dogodio masakr. Mogu li se te dvije stvari na neki način povezati?
-Ne samo da se mogu povezati u „Ribnikaru“, nego i sutradan u selima kod Mladenovca. To je direktna posljedica devedesetih godina. I tačka. Dalje nemamo šta da pričamo. Kontekst je uvijek važan. Stvari ne stoje same, i nisu se desile same od sebe. Nikad i nigdje u ljudskoj istoriji, pa tako ni u ovom slučaju. Mi na vlasti imamo ekipu 12 punih godina koja je 90-ih pravila ratove u okruženju. Oni su direktno odgovorni za ratove, oni su kreatori ratova. I ako nisu išli da pucaju, oni su ti koji su organizovali, dali novac, medijski to promovisali, širili nacionalističke tenzije, mržnju.
Imamo i slike njih na Palama, kako stoje pored topova i vrlo su se srčano zalagali za najgore zločine. Ne možete od ljudi koji su tada napravili rat da očekujete da će iz čista mira da dožive katarzu i da se odjednom probude i kažu –„Mi smo učestvovali u ratovima, skrivili smo smrt hiljada života i mi se sada izvinjavamo i tražimo oprost…“! Ni slučajno. Ja pritom vjerujem da čovjek može da se promijeni, ali u veoma rijetkim slučajevima. To su ljudi koji su, kako kaže Karl Gustav Jung, morali sami da izađu dramatično iz zone komfora, da ih neka bol do te mjere nagriza da oni razumiju bol kao takvu, kao pojavu, fenomen, i da razumiju da su nekom drugom nanijeli bol.
Ovi ljudi to nisu spremni, oni su kriminalci, lopovčine, spin doktori, znači sve najgore što može da se kaže za jedno ljudsko biće. To je i Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, a o Vojislavu Šešelju da ne govorim. Tu je čitava vojska nama nepoznatih ljudi iz bezbednosnih struktura, čija imena i lica ne znamo, a koji su zapravo bili ključni izvođači radova. Ti ljudi 90-ih bez milosti pljačkaju, siluju, ubijaju, ili ako oni direktno ne učestvuju u tome, oni stoje iza toga, oni blagosiljaju, stoje kao publika sa strane i aplaudiraju, govore –„Još, još, navalite, slobodno…“!
Ali imamo tu i svesrdnu pomoć od strane Srpske pravoslavne crkve…
-SPC je praktično ključni podržavalac srpskih vlasti u to doba. Srpski intelektualci okupljeni u SANU i SPC su dva ključna stuba uz koje je Slobodan Milošević svoju vlast izgradio. Sve to što su oni radili tada, rade i sada. Moram priznati da je SANU danas nešto umjereniji, da ima glasova razuma, da ima jedan broj ljudi koji su za divno čudo iz naše priče, koji su ipak intelektualci koji promišljaju mnogo drugačije o ratovima 90-ih.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE
