Danas stojimo na ovoj hercegovačkoj grudi, pod ovim otvorenim nebom koje pamti i sunce i oluje, kako bismo obilježili trideset i četvrtu godišnjicu jednog od najsvjetlijih trenutaka naše savremene historije. Šesnaesti juni 1992. godine je datum iz naše ne tako davne prošlosti koji je u kolektivnoj memoriji stanovništva ovoga kraja uklesan kao u kamenu. To je dan kada je branjena i odbranjena sloboda, dan kada je ponos pobijedio strah, i dan kada su hrabri borci, pripadnici Teritorijalne odbrane Podveležja nastavljajući pobjedonosni hod Samostalnog bataljona odbrane Mostara, te drugih jedinica u sadejstvu na oslobađanju šireg rejona lijeve obale Neretve, ispisali historiju neustrašivosti i prkosa oslobađajući svoju rodnu grudu – svoj podveleški plato.
Stojimo danas ovdje s dubokim osjećanjem ponosa, ali i s neizmjernom tugom i poštovanjem prema onima koji su za našu slobodu dali ono najvrednije – svoje živote. Naša je sveta dužnost sjećati se njihove žrtve.
Da bismo u potpunosti razumjeli veličinu 16. juna, moramo se nakratko vratiti u to teško, neizvjesno i olovno proljeće 1992. godine. Bosna i Hercegovina se nalazila u jeku agresije srpsko-crnogorskog agresora. Mostar i cijela dolina Neretve bili su izloženi brutalnim napadima, razaranju i namjeri da se potpuno izbriše kulturni, historijski i fizički bitak našeg naroda. Podveleška visoravan, sa svojim strateškim položajem koji dominira iznad Mostara, i planinom Velež sa koje se vidi sve do mora a Boga mi i do srca Bosne, bila je ključna tačka i kao takva bila je zaposjednuta agresorskim formacijama na svim dominantnim kotama i putnim komunikacijama. I vojni stručnjaci kao i mi civili, koji smo silom prilika gurnuti u rat, znali smo surovu stvarnost rata: onaj ko je kontrolisao ove dominantne kote podveleškog platoa, kontrolisao je sudbinu čitave regije.
Agresor je bio tehnički nadmoćniji, naoružan do zuba, sa logistikom bivše zajedničke nam Armije i sa jasno izraženom namjerom zadržavanja na svim položajima koje je zaposjeo mjesecima ranije, mirno i bez borbe, u maniru mnogo puta ranije izvođenih vojnih vježbi na vojnom poligonu u rejonu Svetigore, maskirajući na taj način svoje prave namjere. Da se ne radi ni o kakvoj vježbi, nego o brutalnoj agresiji, postalo je jasno već početkom aprila 1992. godine kada su sa navedenih položaja počeli otvarati artiljerijsku vatru na Mostar a lokalno stanovništvo držati u hermetičkom okruženju bez mogućnosti komunikacije sa gradom.
S druge strane stajao je narod Podveležja. Narod ponosan, srčan, ali u tom trenutku gotovo goloruk. Imali smo, ipak, nešto što je neprijateljska mašinerija propustila da uračuna u naš odbrambeni potencijal, a to je neizmjerna ljubav prema rodnoj grudi, vjeru u pravednost naše borbe i čvrstu riješenost da se ne pokorimo agresoru.
Proradio je gorštački ponos.
Primjereno je mjestu i vremenu, pa mi dozvolite da se ukratko osvrnem na stanje u Podveležju pred početak Agresije na našu zemlju.
Dolaskom rezervista bivše JNA na prostore Mostara i Hercegovine još u septembru 1991. godine, rubni dijelovi MZ Podveležje prema Nevesinju – selo Kokorina, bili su izloženi provokacijama i prijetnjama po sigurnost stanovništva, kako od rezervista JNA tako i od paravojnih četničkih formacija koje su djelovale u Nevesinju.
Još ranije, već krajem maja 1991. godine na putu za Nevesinje, kao i u samom Nevesinju zabilježena su hapšenja nekolicine stanovnika Podveležja bez vidljivog razloga, koji su nakon nekoliko dana pušteni. To je bilo klasično zastrašivanje, što je stanovnike i rukovodstvo MZ natjerelo u aktivnosti samoorganizovanja i kontrole prostora Podveležja, imajući u vidu da tadašnji predstavnici opštinskih vlasti Mostara, iako upoznati o provokacijama i narušavanju sigurnosti stanovnika MZ Podvelež, nisu ništa posebno poduzimali.
Zbog svega navedenog, formiran je Krizni štab MZ Podvelež u čijem sastavu su bili: Isić Selim – „Svila“ kao predsjednik, te članovi Pekušić Husein, Marić Salem, Husić Osman, Maksumić Ibrahim – „Crtani“, Gosto Faruk, Zlomužica Enes, Nožić Mustafa i Mujo Količić.
Zbog sigurnosnih prijetnji i potrebe zaštite stanovništva, oktobra 1991. godine, mobilizira se rezervni satav policije i formira Policijska stanica Podveležje. Stanica je brojala 38 rezervnih policajaca koji su bili naoružani automatskim naoružanjem. Komandir PS je od kraja oktobra 1991. godine bio Husić Murat.
Uporedo sa navedenim aktivnostima Krizni štab MZ je radio na pravljenju spiskova vojno sposobnih ljudi i pripremi za formiranje vojne jedinice. Bitno je napomenuti da je nakon početka agresije na Mostar, pored cca 3.200 stanovnika Podveležja, na prostoru MZ Podvelež bilo smješteno još oko 2.000 ljudi izbjeglih iz naselja u dolini Neretve i drugih naselja općine Mostar i Nevesinje.
Početkom aprila i zvanično se formira Odred Teritorijalne odbrane Podveležje, četnog sastava, a za komandanta je postavljen Selim Isić – „Svila“, dok rukovođenje Kriznim štabom MZ preuzima Huso Pekušić.
Safet Nožić je Odlukom Komandata Štaba TO Mostar Šemsudina Hasića, 12. aprila 1992. godine ovlašten za organizaciju odbrane na prostoru Podveležja.
Već do polovine aprila, iako u okruženju agresora, u krajnje složenim taktičkim uslovima i u strogoj tajnosti, i praktično se uspostavlja organizacijska struktura Odreda i počinje njegovo funkcionisanje kao vojne formacije, koja ima 4 čete i interventne vodove, sa brojnim stanjem koje se kretalo između 400 i 500 pripadnika, a što je zavisilo i od ljudi iz drugih mjesta koji su izbjegli u Podveležje i uključivali se u sastav Odreda.
U periodu april – maj, i sve do 16. juna 1992. godine, u četama Odreda TO Podveležje vrši se obuka u rukovanju naoružanjem koje je samoinicijativno nabavljeno ili putem određenih, tada uspostavljenih kanala, dostavljeno u Podveležje. Po evidenciji, zvanično, u Odredu je bilo oko 100 komada pješadijskog oružja, uglavnom puške M-48, i manji broj poluautomatskih pušaka PAP M-69 i zastarjelih ruskih automata dobošara. Pojedini borci su imali lovačke puške i drugo oružje koje su samoinicijativno nabavljali, te se tačna evidencija nije mogla utvrditi.
U tom periodu držane su straže, a često posjedani i određeni borbeni položaji, posebno u noćnim satima, prema putnoj komunikaciji za Nevesinje i položajima agresora u rejonu Merdžan glave, Svetigore, Ravnica i drugih položaja, a sve s ciljem sprječavanja ulaska agresorskih vojnika u sela i zaseoke Podveležja.
Nakon početka oslobađanja doline Neretve od agresora početkom juna 1992. godine te nakon prelaska i forsiranja Neretve i oslobađanja lijeve obale u gradskom jezgru Grada Mostara od strane Samostalnog bataljona odbrane Mostara, a nakon uspostavljanja kontakta putem kurira iz Podveležja sa Komandom SBOM, po naređenju komandanta bataljona Arifa Pašalića, borci Odreda TO Podveležje 16. juna izvode unaprijed pripremljeni istovremeni i sinhronizovani napad na sve položaje agresora i do podne toga dana zauzimaju vatrene položaje agresorske artiljerije na Merdžan glavi i Svetigori, zauzimaju komandno mjesto 10. Hercegovačke brigade srpsko-crnogorskog agresora u rejonu sela Šipovac, protjeruju agresorske jedinice sa položaja na Ravnicama, a preko prevoja Brasina prisiljavaju članove komande agresorske brigade na izvlačenje prema Zijemljima.
Tog 16. juna 1992. godine, u ranim jutarnjim satima, otpočela je bitka koja će promijeniti tok ratovanja na hercegovačkom ratištu. Borci Teritorijalne odbrane Podveležja, organizovani u uslovima potpune blokade, krenuli su u razbijanje do tada neprobojnog čeličnog obruča. Bio je to sudar Davida i Golijata na hercegovačkom kršu.
Svi vojni priručnici govorili su da je nemoguće s tako malo sredstava i u takvom odnosu snaga izvršiti uspješan proboj. Ali naši borci nisu čitali tuđe priručnike; oni su slušali kucaj vlastitog srca i vapaj svoje opkoljene domovine. Vođeni hrabrošću lokalnih komandanata i nevjerovatnim jedinstvom naroda, borci TO Podveležja izveli su silovit i precizan udar. Neprijateljske linije, do tada smatrane neprobojnima, počele su popuštati pod naletom hercegovačkog prkosa.
Do kraja dana, neprijateljske snage su pretrpjele težak poraz i bile prisiljene na povlačenje sa ključnih pozicija. Ta pobjeda odjeknula je cijelom Bosnom i Hercegovinom. Ona je donijela prvi ratni plijen u oružju i artiljerijskim oruđima te ostaloj vojnoj tehnici i opremi čija količina je nama, tada slabo naoružanim borcima Odreda, izgledala fascinantno i bila je pravi putokaz kako riješiti problem uvedenog embarga od strane međunarodne zajednice na kupovinu oružja za odbranu zemlje.
Ta pobjeda donijela i prijeko potrebni strateški predah Mostaru; te, što je možda i važnije, omogućila izvlačenje kompletnog civilnog stanovništva Podveležja izvan zone borbenih dejstava bez većih gubitaka, kao i omogućavanje izvlačenja preostalog slobodnog stanovništva Nevesinja koje je već par dana ranije bilo u zbjegovima sa druge strane Veleži i prolazilo kroz nezapamćenu golgotu stradanja i dušmanske bestijalnosti, očiju uprtih u najbližu slobodnu teritoriju gdje su mogli pronaći spas.
Ova briljantna pobjeda i deblokada Podveležja podigla je moral naroda i boraca na svim ostalim ratištima. Pokazali smo da se agresor može pobijediti i da sila ne rađa uvijek pokornost, već budi nezaustavljiv otpor.
U toku 16. juna najveći dio prostora MZ je bio oslobođen od agresorskih jedinica, a uspostavlja se odbrana prema Čobanovom polju i uspješno odbija napad iz tog pravca. Uspostavljena je i linija odbrane prema Vrapčićima imajući u vidu da je agresor još uvijek bio u Bjelopoljskoj kotlini, a blokiran je još uvjek bio i relej na planini Velež.
Toga dana naneseni su značajni gubici agresoru u ljudstvu, poginuo je i komandant agresorske brigade pukovnik Pušara, zarobljeno je oko 40 agresorskih oficira i vojnika, zarobljeno je na desetine artiljerijskog i drugog teškog naoružanja, veći broj vozila, pješadijskog oružja i municije.
U borbama tog dana 16. juna iz Odreda TO Podvelež poginuli su borci: Huso Gosto, Meho Husnić, Ramo Pobrić i Himzo Ačkar, a u borbama narednih dana i borci Merkez Zlomužica, Narcis Nožić, Ibrahim Smajkić, Mujo Voljevica i Alija Maksumić. Prvi podveleški šehid Huso Gosto imao je 21 godinu, a Narcis Nožić tek 20. Oba su bili sinovi jedinci u svojih roditelja.
Nakon izlaska jedinica SBOM u toku noći 16/17. juna, te podnošenja izvještaja Komandi bataljona i upoznavanju o stanju na prostoru MZ, Odred TO Podveležje izvodi daljnja borbena dejstva pod komandom SBOM i komandanta Arifa Pašalića.
Borbe na Podveležju su uveliko označile dalje odnose jedinica Armije i HVO, jer umjesto nastavka zajedničkih borbenih aktivnosti i protjerivanja agresora dalje prema Nevesinju, HVO je u toku svojih smjena na Podveležju uspostavljao položaje suprotno borbenim pravilima i postepeno prepuštao teritorij Podveležja srpsko-crnogorskom agresoru, dovodeći u izuzetno tešku borbenu situaciju borce Mostarskog bataljona i Odreda TO Podveležja, a što je rezultiralo i pogibijom određenog broja boraca.
HVO je period borbi na Platou Podveležja od 17. 06. do 09. 07. 1992. godine, također iskoristio da preuzme veći dio zarobljenog teškog naoružanja i m/v i pod prijetnjama isto izvuče prema Mostaru i zadrži u svom posjedu.
Treba istaknuti da je u periodu još kakve-takve koordinacije borbenih dejstava sa HVO u zajedničkoj akciji 26. 06. oslobođen vojni objekat i repetitor na planini Velež, ali i pored toga, zbog ponašanja HVO-a i njihove „nezainteresovanosti“ za dalju borbu protiv srpsko-crnogorskog agresora, borci Odreda TO Podveležje i SBOM su se morali povući sa Podveležja i uspostaviti položaje na liniji: s/z padine Svetigore – Mali Grad – Vučija Glava i dalje prema objektu Stolac istočno od naselja Opine.
U periodu borbi, stanovništvo i izbjeglice koji su boravili u Podveležju uspjeli su se izvući prema Mostaru i prigradskim naseljima, a veliki broj Bošnjaka Nevesinja je preko slobodnog dijela Podveležja spas našao u Mostaru.
Povlačenjem sa platoa Podveležja većina boraca Odreda TO se smješta u Dom Armije u Mostaru, gdje su već bili pripadnici 5. čete SBOM. Naredbom Komande bataljona formira se 6. četa od boraca Odreda TO Podveležje. Za komandira čete u prisustvu Hasić Šemsudina, zamjenika komandanta SBOM, izabran je Šerif Špago.
U tom periodu 6. četa je sa 50 boraca u jednoj smjeni držala položaje prema SCA.
Određeni broj boraca Odreda TO Podveležje se javio i raspoređeni su u druge jedinice koje su ušle u satav Prve mostarske brigade.
Naredbom o formiranju Prve mostarske brigade Armije Republike BiH od 13. 07. 1992. godine, 6. četa Podveležje ulazi u sastav 3. bataljona Prve mostarske brigade i od boraca te čete formiraju se 2. i 3. četa 3. bataljona, minobacački vod bataljona, a određeni broj ljudstva ulazi u sastav drugih jedinica bataljona (logistički vod, odjeljenje veze i dr.). Čete su u to vrijeme bile smještene u kasarni „Konak“.
Dio boraca Odreda TO Podvelež ulazi u sastav 2. čete 1. Bataljona Prve mostarske brigade, kao i sastav protivoklopnog voda 1. bataljona koji je kasnijom preformacijom jedinica prerastao u Samostalnu protivoklopnu četu Prve mostarske brigade. Ovaj dio boračkog sastava je bio smješten u kasarni Južni logor.
Značajan broj boraca porjeklom iz Podveležja također se našao u sastavu kasnije formirane 48. brdske brigade ARBiH, koja je imala zona odgovornosti i bila smještena na području naselja Gnojnice, Dračevice i Blagaj.
Sa ovakvim rasporedom podveleških boraca u sastavu Prve mostarske brigade ARBiH dočekuje se i 09. maj 1993. godine, kada kreće sveopšti napad HVO i HV-a, prvo na objekte koje je koristila Prva mostarska brigada, a onda neselektivno na cijelu lijevu obalu Neretve i linije branilaca grada u formiranju. Zbog stalnog granatiranja kasarne Konak od strane HVO iz svih raspoloživih oruđa, a posebno tenka sa brda Hum u prva dva dana napada HVO, 2. i 3. četa trećeg bataljona razmještene su u naselju Zalik i G. Zalik koji su prethodno već 10. maja 1993. godine oslobodili od jedinica HVO-a.
Najznačajnija borbena dejstva na prostoru Mostara u kojima su svoj doprinos dali i borci 2. i 3. čete 3. bataljona su povrat izgubljenih položaja HVO na Rošcima iznad Bijelog Polja krajem augusta 1992. godine, učešće u odbrani Grada od napada HVO 09. maja i držanje dijela položaja u Šantićevoj ulici, oslobađanje Zalika 10. 05. 1993. godine i uspostavljanje l/o prema Sjevernom logoru, poligonu kasarne Sjeverni logor i posjedanje položaja na Kandiljanu, odbrana Zalika tokom više pokušaja HVO u ponovnom zauzimanju naselja tokom maja 1993. godine.
Posebno je značajno napomenuti učešće boraca 2. i 3. čete u deblokadi Mostara 30. 06. 1993. godine u sastavu 3. bataljona Prve mostarske brigade koja je, ubačena u dubinu teritorija pod kontrolom HVO, oslobodila Vrapčiće, sadejstvovala u oslobađanju Bijelog polja, a zajedno sa borcima 1. bataljona Prve mostarske brigade oslobođeni su i Raštani, nakon čega su držali novouspostavljene linije odbrane u Raštanima, te dalje na potezu HE Mostar- Šljunkara Vrapčići- Samostan.
Kroz transformaciju jedinica Prve mostarske brigade, 41. mtbr Slavne, 441. mtbr Viteške i drugih jedinica 4. Korpusa Armije RBiH, 2. i 3. četa 3. bataljona su ulazile u sastave preformiranih jedinica, mijenjale svoje rejone razmještaja, izvodile i učestvovale u svim važnijim borbenim dejstvima u z/o 41. mtbr Slavne, te zonama odgovornosti 4. i 1. Korpusa, ARBiH, a dio boraca iz inicijalnog sastava Odreda TO Podvelež koji su preformacijom razmješteni u druge jedinice 4. korpusa, konkretno borci 4. Muslimanske lahke brigade Slavne – organizovani kao MOS Mostar, učestvovali su u borbenim dejstvima u oslobađanju Vlašića u z/o 3. Korpusa ARBiH, te dio boraca raspoređenih u sastav Specijalnog odreda policije Bosna 4. koji su učestvovali u borbenim dejstvima za deblokadu Sarajeva iznutra, pridodati snagama drugih jedinica koje su borbena dejstva izvodili iz opkoljenog Sarajeva, a sve u skladu sa dobijenim zadacima nadležnih komandi.
U Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. godine 110 boraca porijeklom iz Podveležja dalo je svoj život u odbrani države Bosne i Hercegovine boreći se na ratištima od rodnog Podveležja i Mostara preko Hrasnice gdje je pronoseći slavu podveleškog junaka šehadet postigao Ćamil Marić na dužnosti komandira voda specijalne jedinice “Fikro” u 4. motorizovanoj brigadi 1. Korpusa ARBiH, zatim Trebevića koji nam ni nakon 34 godine iz svog zagrljaja ne da našeg Muju Jelovca i Ramiza Voljevicu, pa sve do ljute cazinske krajine, gdje je svoj šehadet postigao Isić Mumin, kao komandant lahkog artiljerijskog bataljona 517. Brigade 5. korpusa ARBiH.
Sva imena, njih 110 su uklesana u granitni kamen spomen turbeta u Podveležju, kao opomena, da se nikad ne zaborave.
U nedavno promovisanoj knjizi “Svjedoci Veležistana” poštovanog Mustafe ef. Jelovca nalazimo ažurirani podatak o 126 boraca porijeklom iz Podveležja koji su dali svoje živote u odbrani države Bosne i Hercegovine, te će taj podatak kao autentičan i činjenično dokazan ući u našu historiju, a nadam se i u naše udžbenike osnovnog i srednjeg obrazovanja kao vječni dokaz o veličini žrtve koju je podnio narod Podveležja.
Herojsko Podveležje iznjedrilo je 14 dobitnika najvećeg ratnog priznanja 1. reda, 13 „Zlatnih ljiljana” i jedna “Zlatna policijska značka“, a njihova imena su: Brkan Emir, Dedić Nurif, Džiho Ekrem, Džiho Ramiz, Gosto Nusret, Husić Dževad, Isić Safet, Krhan Selim, Marić Omer – „Gumalić“, Nožić Ibro, Pobrić Šefik, Špago Đemil i Marić Ćamil, te Smajkić Ibrahim dobitnik Zlatne policijske značke.
Od 14 navedenih dobitnika najvećih ratnih priznanja, osam je posthumno.
Osim poginulih boraca i dobitnika priznanja „Zlatni ljiljan i Zlatna policijska značka“ i mnogi drugi borci Odreda TO Podveležje, a kasnije i kao pripadnici drugih jedinica Armije i MUP-a Republike BiH su u mnogim borbama pokazali izuzetnu hrabrost, zalaganje i nesebičnost. Lično smatram da ne bi nimalo pogriješili kada bi u tom kontekstu iščitali kompletan borački sastav poimenično, a ovu priliku koristim da ih se sa pijetetom i ponosom sjetim kao saboraca koji su časno nosili uniformu ARBiH.
I na kraju, pobjeda na Podveležju bila je velika, ali je njezina cijena bila izuzetno visoka. Natopljena je krvlju naših najboljih sinova. Mnogi hrabri borci, očevi, braća i sinovi, ostali su na ovim brdima, ugrađujući svoje živote u temelje slobodne i nezavisne Bosne i Hercegovine.
Obraćam se danas vama, poštovane porodice naših šehida i poginulih boraca. Vaša bol je neizmjerna, ali neka u vašim srcima vječno živi ponos. Vi ste podarili domovini heroje čija imena danas izgovaramo s također neizmjernim ponosom. Oni nisu pali uzalud. Svaki pedalj ove slobodne zemlje svjedoči o njihovoj veličini. Naša obaveza prema vama nije samo protokolarna niti deklarativna; to je trajna moralna i ljudska dužnost ovog društva da vas nikada ne zaboravi i da vam bude oslonac u svim životnim izazovima.
Također, želim iskazati duboko poštovanje našim ratnim vojnim invalidima. Vaša tijela nose pečat te borbe, a vaš doprinos odbrani je nemjerljiv. Hvala vam za svaku žrtvu i za dostojanstvo s kojim i danas nosite teret tog vremena.
Podveležje je kao simbol opstanka kroz historiju uvijek važilo za neosvojivu utvrdu slobodarskog duha. Ovdje raste tvrd i postojan čovjek, sazdan od kamena i sunca, čovjek koji zna cijeniti komšiju, ali koji ne dozvoljava nikome da mu gazi po dostojanstvu. U proljeće 1992. godine taj duh je doživio svoju punu afirmaciju.
Ova pobjeda nije bila samo vojni uspjeh. To je bio trijumf civilizacijskih vrijednosti nad mrakom i uništenjem. Naši borci se nisu borili iz mržnje prema drugome, već iz ljubavi prema svome. Borili su se za pravo da svako dijete, bez obzira na ime i vjeru, može mirno zaspati u svom domu. Borili su se za ideju cjelovite, multietničke i demokratske Bosne i Hercegovine u kojoj ima mjesta za sve ljude dobre volje.
Nikad i nigdje podveleški borac nije okaljao obraz niti se ogriješio o zakone i običaje rata.
Danas, 34 godine poslije, živimo u drugačijim okolnostima. Puške su utihnule, ali borba za Bosnu i Hercegovinu i dalje traje. Ona se danas vodi drugim sredstvima – olovkom, znanjem, ekonomijom, kulturom i očuvanjem istine. Svjedoci smo da i danas postoje političke snage koje nisu odustale od retrogradnih ideja iz devedesetih godina, snage koje pokušavaju revidirati historiju, umanjiti značaj odbrambeno-oslobodilačkog rata i obezvrijediti žrtvu naših boraca, pri tom se besramno kiteći njihovim zaslugama. Revizija historije je prisutna na svakom koraku i s pravom je konstatovano da je zadnjih godina u javnom, posebno medijskom, prostoru prisutna bespoštedna borba za interpretaciju istine.
Ovih dana možemo čuti putem raznih podcasta sadržaja i emisija u okviru obilježavanja manifestacije “Lipanjske zore” koje organizuju udruge pristekle iz HVO-a, kako veličajući vlastitu ulogu u oslobađanju lijeve obale Neretve, bezočno minimiziraju doprinos bilo koga drugog, nazivajući borbe u Podveležju tek nekakvim puškaranjem, brzo prelazeći preko tema kao što su forsiranju Neretve ili tema o vrsti i količini zarobljenog oružja i oruđa u Podveležju, navodeći čak kako je 20 ili više neprijateljskih vojnika onako, iz čista mira, odlučilo da se preda baš njima, jedinicama HVO-a nakon njihovog izlaskau u Podveležje, perfidno prešućujući ko ih je u stvari zarobio i pod kakvim okolnostima.
Ovo navodim samo kao primjer bezočnih neistina u nastojanju za interpretaciju prekrojene istine, koje se šire medijskim prostorom uprkos tome što ih činjenično stanje i zabilježena svjedočanstva neposrednih učesnika tih događaja na svakom koraku demantuju.
Zato su nam godišnjice poput ove važne. One nisu tu samo da bismo evocirali uspomene, već da bismo sačuvali istinu koja je samo jedna, odgovarala ona nekome ili ne, da bi obnovili našu zavjetnu obavezu prema domovini. Ako zaboravimo šta se ovdje dešavalo 16. juna 1992. godine, rizikujemo da nam se historija ponovi. Istina o pravednoj borbi Armije Republike Bosne i Hercegovine mora se prenositi na mlađe generacije. Naša djeca moraju znati ko su bili njihovi djedovi i očevi i kakav je bio karakter borbe koju su vodili, ne da bi mrzila, već da bi znala prepoznati laži i da bi cijenila slobodu u kojoj danas uživaju, a koju prečesto uzimamo zdravo za gotovo.
Zato se danas posebno obraćam mladim ljudima koji su rođeni u slobodi ili su u vrijeme ovih događaja bili djeca. Pogledajte ova brda oko nas. Svaki ovaj kamen ima svoju priču. Sloboda koju danas imate – pravo da studirate, radite, putujete i ponosno ističete svoje ime i svoju zastavu, uključujući i onu sa ljiljanima kao prvu zvaničnu zastavu međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine – to pravo i ta sloboda plaćena je najskupljom mogućom cijenom.
Vaš zadatak danas jeste da budete dostojni nasljednici podveleških i svih bosanskih heroja. Ali vaša borba se ne vodi u rovovima. Vaš rov je školska klupa, fakultetska sala, radno mjesto, naučno istraživački centar. Pijedestal na koji trebate podići Bosnu i Hercegovinu jeste ekonomski razvoj, vladavina prava i tehnološki napredak. Najbolji način da se odužimo onima koji su dali živote 16. juna 1992. godine i kasnije u četverogodišnjem krvavom ratu, jeste da izgradimo državu iz koje mladi ljudi neće željeti odlaziti, već u kojoj će ponosno planirati svoju budućnost i odgajati svoju djecu na moralnim temeljima koje su im kao identitet i ukupno kulturno naslijeđe prenijeli njihovi roditelji.
Poštovani prijatelji, želim da sa ovog mjesta pošaljemo poruku jedinstva i odlučnosti. Podveležje nas je naučilo da kada smo jedinstveni, kada imamo jasan cilj i vjeru u ispravnost našeg puta, ne postoji prepreka koju ne možemo savladati. Neka nam to zajedništvo iz 1992. godine bude putokaz i u današnjim, nimalo lahkim vremenima.
Neka se glas o herojstvu boraca Podveležja, Nevesinja, Mostara, cijele Hercegovine i Bosne i Hercegovine prenosi s koljena na koljeno. Neka sjećanje na 16. juni bude svjetionik koji nam osvjetljava put ka boljoj, pravednijoj i sretnijoj budućnosti naše domovine Bosne i Hercegovine.
U ime svih nas, još jednom upućujem veliko, iskreno i vječno hvala svim borcima, živim i poginulim, koji su nam omogućili da danas stojimo ovdje kao slobodni ljudi. Njihova djela su besmrtna, a naša zahvalnost je trajna.
Neka je vječni rahmet svim šehidima i neka je vječni mir i poštovanje poginulim borcima Podveležja i cijele Bosne i Hercegovine.
Živjelo herojsko Podveležje, živio Mostar i živjela naša jedina domovina, Bosna i Hercegovina.
Obraćanje Nusreta Goste, predsjednika Udruženja dobitnika najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” HNK, na manifestaciji “Putevima pobijede ARBiH” 20.06.2026. godine u Podveležu.
(Mostarski.ba)
