Zanimljivo je da rukovodeća i druga značajna mesta u preduzeću zauzimaju žene i to: od direktora i partijskog sekretara do predsjednika Radničkog savjeta, Zbora, Radničke kontrole i drugih rukovodećih mjesta. Muškarci su na pomoćnim poslovima, i, kako nam kaže Vesna, “bore se za ravnopravnost, ali im to teško uspeva”
Za ovu mladu i lijepu ženu, uvijek besprjekorno dotjeranu i odjevenu, prije bi se reklo da je maneken, nego direktor – a tačno je i jedno i drugo: počela je na pisti, a danas njene kreacije, osvajaju modno tržište.
Iza njenih dubokih plavih očiju stoji odlučnost, upornost, izvanredna volja i ogroman entuzijazam, a iza njenog vedrog osmjeha nesvakidašnja radna energija, neobično strpljenje i samosavlađivanje.
Istovremeno, njeni modeli otkrivaju nam ženu izvanrednog talenta, mašte i ženstvenosti.
Sa 28 godina Vesna Šunjić je postala direktor Modne konfekcije “Zlatka Vuković” – OOUR u sastavu složene radne organizacije “HIT” u Mostaru.
Diplomirala je tekstilnu tehnologiju u Ljubljani, a za vrijeme studija izdržavala se radeći kao maneken. Počela je “proizvodnju” s jednom “Bagat” mašinom i dvjema radnicima koje su radile u dvije smjene!
Prije četiri godine “Zlatka Vuković” se prvi put pojavila na Međunarodnom sajmu odjevanja u Beogradu, danas je to već dobro afirmisana i širom Jugoslavije poznata firma, a Vesna Šunjić je za svoj rad osvojila mnoga priznanja: dobitnik je “Majske nagrade “77.” Bosne i Hercegovine za razvoj samoupravljanja i privrede u Mostaru, Ordena rada sa srebrnim vjencem, Javnog priznanja Gradske konferencije potrošača Beograda i Beogradskog sajma i nekoliko zlatnih medalja na Osmom međunarodnom sajmu “Cvijeće, žena, ljepota” u Sarajevu.
Vesna se ipak ne zadovoljava postignutim uspjehom, već ide dalje, upisuje se na postdiplomske studije iz marketinga, putuje u SR Njemačku radi usavršavanja jezika i dalje radi neumorno i predano.
Ženska fabrika
– Pitamo je: kako je uspjela da njena konfekcija osvoji tržište, kad znamo s kakvim teškoćama se suočavaju druge tekstilne firme?
– Naravno, ne slučajno: vodila sam računa šta se u svijetu nudi, a šta nama treba i tako su nastale kreacije koje odgovaraju mladima. Od prvog trenutka bili smo na dohodovnim odnosima: tačno smo znali koliko trošimo
i koliko će nam od zarade ostati.
Bila sam i direktor i kreator, pratila sam želje tržišta i trudila sam se da zadovoljim potrebe kupca. Nisam znala za luksuz i za lager.
Serije radimo po 400 komada ženske i po 600 komada dječije odjeće.
Cjene u maloprodaji su dosta pristupačne, od 900 do 1.200 dinara, izuzev za večernje modele koji su nešto skuplji.
Inače, što se velikog broja konfekcionara tiče, mislim da ima mjesta za sve nas, samo treba voditi računa o zahtjevima tržišta.
Tada naše žene ne bi i dalje putovale u London, Pariz i Rim da nabave odjeću koju možemo mi da im pružimo.
– Sve te lepršave “krpice” očigledno su prvenstveno za mlade. Zašto kreirate samo za njih?
– Pripadam generaciji koja nije imala mogućnosti da se “modira”, bila je ozbiljna i bez sredstava. U meni je ostala vječita želja za lijepim oblačenjem, kao dijete koje žali za promašenim djetinjstvom.
U životu, sticajem okolnosti, preskočila sam fazu koju svim srcem želim da nadoknadim.
Osim toga, moram priznati, da mi je mlađi svijet po mentalitetu i temperamentu, mnogo bliži.
Mladost je karakteristika i za njeno preduzeće “Zlatku Vuković” za koju, inače, može da se kaže da je ženska fabrika.
Zapošljava 210 radnika, a od toga samo 10 muškaraca.
Zanimljivo je da rukovodeća i druga značajna mjesta u preduzeću zauzimaju žene i to: od direktora i partijskog sekretara do predsjednika Radničkog savjeta, Zbora, Radničke kontrole i drugih rukovodećih mjesta.
Muškarci su na pomoćnim poslovima, i, kako nam kaže Vesna, “bore se za ravnopravnost, ali im to teško uspjeva”. Žene su, tvrdi ona, mnogo savjesnije, sposobnije, upornije, zahvalnije na povjerenju koje im se ukaže, vrijednije.
Stalno nam obećavaju bolje uslove
Teško je s Vesnom razgovarati samo o njoj.
Ona bi uvijek da priča o fabrici – koja je, u stvari, dio nje.
I zato tako plahovito govori:
– Za osam godina rada, poslovnog uspjeha i za OOUR koji nikad nije znao za gubitke, ipak nisu obezbjeđeni osnovni uslova za rad – nedostaje poslovni prostor, da ne kažem – nova fabrika!
Od one jedne odaje s kojom je “Zlatka Vuković” počela, radni uslovi su se do danas samo neznatno izmjenili: 160 radnika raspoređeno je na osam raznih mjesta po bivšim magazama i udžericama.
I tako je to već godinama, a željeli bismo da u Mostaru imamo modernu fabriku kao u Jablanici.
Stalno nam obećavaju bolje uslove, ali realizacije još nema. Ovako je izuzetno teško proizvesti 80.000 komada odjevnih predmeta godišnje.
– Znamo vas kao manekenku, zatim kreatora, rukovodioca, ekonomskog stručnjaka. Hoćete li nam reći ko ste vi u stvari?
– Ja sam pomalo od svega toga. Na poslu sam veoma savjesna i poštena, ali u dubini duše osjećam da sam prvenstveno majka dvoje odrasle dece. Na službenom planu mislim da sam prije svega dobar organizator posla i vremena.
– Već duže vremena se priča da odlazite iz Mostara i “Zlatke Vuković”, da li možda smatrate da bi vam veći grad pružio bolje mogućnosti za realizaciju vaših neostvarenih želja?
– Tačno je, razmišljam o odlasku. Mislim, kad čovjek dođe do saznanja i shvati da je na jednom radnom mestu dao sve od sebe, onda osjeća potrebu da promjeni sredinu i način rada. Moja razmišljanja su u tom pravcu.
Čini mi se da više ništa ne mogu da učinim, da nova sredina može da mi pruži nove stimulanse, nove ideje.
Ne zbog velikog ili malog mjesta: u modi je nastala takva demokratizacija, da nema više malih sredina, već je važno šta se stvara.
Mostarci ne znaju za kič
– Šta vas inspiriše prilikom stvaranja vaših kreacija?
– Tkanine me inspirišu da stvorim model. Ne volim teške tkanine i stroge linije. Mostar je tako koloritno i istinski umjetničko podneblje, da prosto ne dozvoljava da se pravi kič!
Mi koji smo rođeni u njemu, čini mi se da posebno osjećamo šta je lijepo, a šta je ružno.
– Ipak, Mostar sigurno nije jedini podsticaj za vaš rad i kreiranje. Koliki su spoljni uticaji?
– Godišnje dva puta putujem u Franfurkt i jednom u Pariz radi nabavke materijala. Međutim, iako pratim svjetska modna kretanja i osnovnu liniju, ne prihvatam sve, već stvaram nove modele koje prilagođavam našoj sredini i našem podneblju.
Prije svega kreiram haljinu koja može da se nosi ujutru, u podne i uveče, jer naša mladež neće da se tri puta u toku dana presvlači.
Moji modeli su prepoznatljivi – to su pamučne “krpice”, lepršave, vedrih boja i ležernog kroja.
– Smatrate li da je vama bilo teže od današnjih kreatora – početnika?
– Bilo mi je veoma teško, jer ja sam stvarno počela s jednom mašinom i s koferom u ruci, po autobusima iz grada u grad i od prodavnice do prodavnice nudila sam robu. Nisam mogla ni da sanjam da ću stići do Beograda.
A stigla je.
Ipak – dosta teškim i mukotrpnim putem, koji vodi iz jedne krivudave uličice s turskom kaldrmom, ali živopisne kakve samo Mostar ima.
Stigla je ne iz moderne fabrike kako bi se inače moglo očekivati, već iz magacina sa osam raznih strana.
Stigla je da pokaže i da nas zadivi ostvarenjima koja su delo do juče nekvalifikovanih radnika.
Njene revije u Beogradu, Sarajevu, Banjaluci i drugim mjestima su predstave s baletom, muzikom, poezijom – događaji koji se dugo pamte.
– Imate li slobodnog vremena i koliko ga provodite sa svojom porodicom? Čuli smo da je vaš suprug otputovao na duže vrijeme u Libiju, jer niste imali dovoljno vremena za njega…
– Te priče o mom suprugu su prava izmišljotina, on je ljekar i službeno je otišao da radi u Libiji. Istina, na polasku mi je rekao, kako bi po povratku želio da ima ženu koja će manje da radi, a više vremena da posveti njemu i porodici.
Inače, za mene slobodno vrijeme nije dokolica, već promjena aktivnosti.
Moja deca su velika – kćerka od 15 i sin od 10 godina, i s njima nemam nikakvih problema, odlični su đaci i često putuju sa mnom.
Mnoge, svakodnevne obaveze prenijela sam na njih, pa poslove dijelimo.
– Da li ste zadovoljni onim što ste do sada postigli?
– Nisam! Nikad nisam zadovoljna sobom. Uvijek se preslišavam da li sam sve dobro uradila, tražim savjete, stalno sam nezadovoljna, nemirna. Moj neostvareni san je jedna fina modna konfekcija, dobri uslovi rada, zatim
da završim postdiplomske studije.
Razgovarala: Lila Angelus (Nada, jul 1978.)
Obrada: Yugopapir
