Januar 1973: Iz Veležove zdrave, skromne i dostojanstvene sredine, izrastali su fudbalski asovi. Rađali su se isključivo u Mostaru i okolini, obučavali se, napredovali i usavršavali, tamo uglavnom i završavali svoju fudbalsku karijeru, iako su u međuvremenu učestvovali na državnim utakmicama kao članovi reprezentacije. Slava im nije zavrtjela mozak…
Jedan od njih, fudbaler danas u žiži interesovanja je i Dušan Bajević.
Igrač, koji je iz Veleža, tog zdravog kolektiva, naslijedio u reprezentaciji svoje klupske kolege, Mujića i Ćurkovića, a utro i trasirao put Mariću i Vladiću…
Duško Bajević je ranijih godina bio standardni igrač ne samo Veleža već i reprezentacije, ali, u 1971. godini je igrao u promjenljivoj formi. Takva klupska forma nije mu obezbjedila mjesto i u državnom timu, tako da je u tom periodu bio prinuđen da pauzira u reprezentaciji.
Već u proljeće, u završnom djelu prošlog prvenstva, Bajevićev kvalitet dolazi do punijeg izražaja i, zahvaljujući baš njemu, njegovim visoko tehničkim potezima i realizatorskim sposobnostima, Velež je završio prvenstvo na visokom, šestom mjestu.
Dobre igre u proljetnom prvenstvu, obezbjedile su mjesto Bajeviću u sastavu ekspedicije za put u Brazil, na »Malo prvenstvo svijeta« (Mini kup). Tamo je Bajević svojim igrama oduševio. Ne samo posmatrače već i sve stručnjake koji su pratili ovaj turnir. Zahvaljujući njegovom učinku nacionalna ekipa Jugoslavije, ostvarila je visok plasman na ovom značajnom turniru, a Bajević je bio najbolji strijelac ovog takmičenja.
Koliki je prilog Duška Bajevića u afirmaciji našeg fudbala u Brazilu vidi se po evidenciji koja kaže da je naš centarfor na svakoj utakmici postigao sve presudne golove. Zar se može potcjeniti uspjeh Jugoslavije u igri sa Venecuelom, gde je palo deset golova, od kojih je Bajević sam postigao pet?
Ili pobjeda nad Paragvajem i Peruom (2:1) pri čemu je Bajević na obe utakmice realizovao sve pogotke. Dalje, od četiri gola data Škotskoj (2:2) i ČSSR (2:1), Bajević je postigao dva, koliko i protiv Argentine (4:2). Na osam utakmica, Duško Bajević je sam realizovao 13 golova, a naš državni tim osvojio treće mjesto.
Jesenja sezona takođe je bila uspješna za »princa« iz Mostara.
U većini prvenstvenih susreta Veleža, Bajević je od novinskih izvještača dobijao visoke ocjene za igru, a na listi strijelaca stalno je bio na vrhu. Njegov tim poslije 17. kola prvenstva zauzeo je drugo mjesto.
Pri kraju protekle godine državni tim je igrao dvije presudne utakmice u okviru kvalifikacija za svjetski šampionat, sa Špancima i Grčkom. Oba susreta su uspješno realizovana. Posebno onaj u Las Palmasu gdje je rezultat bio 2:2, a strijelac oba gola bio Duško Bajević.
Ovaj kontinuirano uspješan put Duška Bajevića kroz cijelu 1972. godinu, u kojoj je u »špic« formi u sredini, izdvaja ga od ostalih, takođe uspješnih fudbalera godine. Tu se prije svega misli na Džajića, Katalinskog, Pavlovića, Bjekovića, Aćimovića, Krivokuću… Svi su oni imali periode dobrih igara, ali i padova. Katalinski se, na primjer, u proljetnom dijelu prvenstva posebno istakao, ali mu jesenje igre kvare prosjek.
Nasuprot njemu, Džajić, Bjeković, Aćimović, Krivokuća, dolaze do punijeg izražaja tek u jesenjem dijelu prvenstva, u pozno doba godine. U prvom dijelu takmičarske godine, njihove igre nisu bile posebno zapažene.
Pavlović, taj standardno vrijedni i korisni član Zvezdinog kolektiva spada u bolje fudbalere godine, ali ga njegove klupske kolege i Bajević, ipak, nadmašuju.
Pri izboru i opredjeljivanju za najboljeg, nisu samo odlučivale igre. Treba svakako vrednovati i druge osobine koje pojedinca izdižu iznad ostalih. Tu se misli na tehničke mogućnosti, na sportsko držanje i ponašanje, na karakterne osobine pojedinca.
I tu je Dušan Bajević ispred svih. Njegovi suptilni, prefinjeni potezi takve su prirode da osvajaju nepodeljene simpatije. Sve što čini i učini, plod je čiste fudbalske tehnike.
Upravo zbog toga, Duško Bajević je, u današnjem, oštrijem i robustnijem fudbalu, meta čestih nasrtaja. On ne umije, a i ne želi da im se odupre. Podnosi stoički sve to, jer na fudbalsku igru gleda kao na pošteno i sportsko nadmetanje. Samo jednom je reagovao, ali u zaštitu svoga druga
i — nesporazumom — isključen je iz igre.
Naime, prigovorio je sudiji na sumnjivoj odluci koju je ovaj donio protiv klupskog druga Bajevića. Protivnički igrač je zlonamjerno interpretirao njegove riječi upućene sudiji, poslije čega je morao da napusti igru. Učinio je to sa suzama u očima, jer je osjećao da mu je pri tom učinjena nepravda.
Bajević isto tako osjeća nepravdu i u slučajevima kad se to odnosi i na protivnike.
Na utakmici Veleža sa Sutjeskom u Mostaru, Bajević je postigao gol iz sumnjive pozicije. Provjeravajući svoju već donijetu odluku, sudija se obratio strijelcu, na što je Bajević bez dvoumljenja rekao da je gol postigao — rukom.
Gol je poništen, a greška arbitra ispravljena.
Visoke moralne osobine, izvanredni tehnički kvaliteti, skromnost i privrženost matičnom klubu, sve su to elementi koji su u ličnosti Dušana Bajevića. Ako svemu tome dodamo i konstantnu i iznad prosjeka dobru igru tokom čitave godine, onda s pravom možemo reći da je Dušan Bajević zaslužio da ponese titulu najboljeg fudbalera u 1972. godini.
Piše: Rajko Mitić (Tempo, januar 1973.) / Yugopapir
