Na mostarskim Šehitlucima u utorak je obilježena i pogibija medicinskog tima Ratne bolnice Mostar Sunite Sivonjić Soni, Mile Pajo i Muje Gološa.
Cvijeće na mezarja položile su porodice, članovi Ratne bolnice Mostar, bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević, novinar Ratnog studija Mostar Alija Behram, delegacija Jedinstvene organizacije boraca Grada Mostara.
Dana 17. novembra 1993. godine, dvadesetogodišnja Sunita, medicinska radnica Ratne bolnice Mostar, sa svojim kolegama Milom Pajo i Mujom Gološem, pokušavala je pomoći ranjenim civilima na Carini, u blizini benzinske pumpe.
Na tom humanom zadatku, čitava ekipa Ratne bolnice Mostar pogođena je artiljerijskom vatrom.
Sunita, Mila i Mujo poginuli su na mjestu – obavljajući svoj poziv, spašavajući živote drugih.
Ratna bolnica Mostar
Mostarska ratna bolnica formirana je u januaru 1993. i na početku je služila kao sanitet Mostarske brigade Armije RBiH. No, već u aprilu 1993., kada je postalo jasno da je u pitanju novi napad – ovaj put HVO-a i Hrvatske vojske – osjetila se potreba još većeg angažmana.
Najcrnje slutnje su se obistinile već 9. maja 1993. kada ratna bolnica, smještena u neuslovnoj zgradi Higijenskog zavoda na Carini, postaje zapravo jedini spas brojnim ranjenim civilima i pripadnicima Armije i policije MUP-a RBiH.
Mali tim ljekara i medicinskog osoblja, entuzijasta i patriota, u nemogućim uslovima pružao je medicinsku pomoć ranjenim Mostarcima – i na taj način bolnica je postala važan stub odbrane grada.
Dnevni prosjek od 9. maja 1993. do novembra iste godine bio je šest poginulih i 30 ranjenih Mostaraca koji su zbrinjavani u ovoj bolnici. U tih šest i po mjeseci kroz ovu bolnicu je prošlo 6.500 ranjenika. Voda je dopremana noću, a u cijeloj bolnici higijena se održavala pomoću jedne jedine česme. Operacije su izvođene pod svjetlom uz pomoć agregata, nerijetko i pod svijećama ili uz upotrebu baterijskih svjetiljki.
Ratna bolnica rezultat je potrebe i improvizacije. Ništa nije bilo predviđeno, sve je bio sticaj okolnosti.
Malo je bilo onih koji su mogli pružiti zdravstvenu pomoć, a potrebe su bile ogromne. To su često bila djeca koja su se tek počela obrazovati, ljudi s ulice, bez iskustva, samo sa željom da pomognu. Pokoji ljekar, malo pomoćnog tehničkog osoblja i ogroman trud koji je znao rezultirati nadnaravnim. Ljekari opće prakse radili su najteže hirurške zahvate.
Na čelu Ratne bolnice bili su šef saniteta Komande 4. korpusa Armije RBiH, dr. Dragan Milavić (anesteziolog) i dr. Zlatko Skikić (hirurg).
Obavljajući svoj delikatni, humani posao borbe za život, iz te male čete heroja u bijelom njih 12 je izgubilo živote, čak 60 je ranjeno.
Ratna bolnica Mostar značila je život Mostaru.
S preživjelim ljudstvom 1994. godine preselila je u prostore Velmosa u južni dio grada.
U znak zahvalnosti i poštovanja prema mostarskim “herojima u bijelom”, članovima Ratne bolnice Armije RBiH, 8. maja 2024. godine je otkriven spomenik u parku Kantonalne bolnice “Dr. Safet Mujić”.
Podsjetimo, u spomen na Sunitu, Tahir Tašo Delić je napisao pjesmu, a Mustafa Šantić je otpjevao.
Sunita
Jedna majka suze lije,
Izgubila čedo najmilije.
Srce pati, sudbinu je klelo,
Što joj uze, koga je voljelo.
Na Sunitin metar majka, ljiljan cvijeće posadila, plavooka ljepotice, Cernici si ponos bila…
Mnogo rana od Ljiljana, Sunita je izliječila,
O Cernice, plakat neću, ponosna je mati bila…
(Mostarski.ba)




