Hasan Kikić, književnik i revolucionar, rođen je 1905. godine u Gradačcu. Kikićev život bio je ispunjen velikim stvaralačkim naporom, produktivnog književnog stvaraoca na strani socijalno obespravljenih i potlaćenih.
Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu, radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta (Gvozd) i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet završio je u Beogradu. 1937. godine je sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije. Četnici su ga mučki ubili u zasjedi, na Čemernici 6. maja 1942. godine.
Svoje književno djelo, kao i život u cjelini posvetio je siromašnom i napaćenom bosanskom čovjeku, iz čijih je redova i sam ponikao. Rijetko je ko na ovom našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i njihovog života i s takvom ljubavlju, ulazio u svijet proleterizirane bosanske sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama, izmučen i napaćen, piše portal historija.ba.
Naziv Hasan Kikić je dobila Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U njegovu čast i nekoliko škola u BiH je nosilo ili još uvijek nosi njegovo ime.
Najbolja Kikićeva djela su “Provincija u pozadini” (1935), “Ho-ruk” (1936) i “Bukve” (1938).
“Provincija u pozadini”, balestritički ciklus iz rata, čini tematsku cjelinu i predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, o teškim godinama Prvog svjetskog rata. O Kikiću je mnogo rečeno, napisano i objavljeno. Njegovom djelu će se uvijek iznova vraćati buduće generacije. Hasanu Kikiću je “mjesto u elitnoj pripovjedačkoj reprezentaciji BiH između dva rata pa i šire u jugoslovenskim okvirima”.
Ho-ruk
Život je vječan, ali vječna je i Bosna! Prolaze vijekovi, protiču i omiču carstva i vladari, bio je Sultan i pedeset njih prije njega, došao je Švabo, Bosna je živila i trpila i naduravala, sve je to prolazno i ništa 130 nije vječno kao ona, i sve se mijenja a ona ostaje kakva i jest: neprohodna i neophodna, dobrodušna i junačna i ponosna i trpeljiva, sa sudbinom i sa vječnošću, s pjesmama i s megdanima, i s begovima i s kmetovima i smetovima, kroz nju vode uski ilovi putevi i carski drumovi, po tim se drumovima jaše “u pusatu i u zlatu”, i ide raja i daleko je od raja, beg je bog i nema za njega pakla ni tu ni tamo, ni ovdje ni ondje. Bosna je vječna i mi smo u njoj vječni, Bog je Jedan, sudbina je čitko ispisana, tako čitko da se sama lista i čita.
(Historija.ba)
