Nakon još jednog premijerligaškog kola, sudijske su odluke u centru pažnje domaće javnosti. Kao i obično, sporno je suđenje na utakmici koju je igrao banjalučki Borac
Piše: Kenan Kaloper
Feđa Dudić je sa fudbalerima Veleža uživao u šetnji Banjalukom uoči utakmice sa Borcem u okviru 21. kola Premijer lige BiH. Kako je sam priznao, u utakmici nije mogao uživati i nije imao previše volje da je komentariše. Nije Dudić prvi trener koji je ove sezone apsolutno odbio analizirati dešavanja na utakmici protiv Borca, a trebalo bi biti baš veliki optimista pa vjerovati da će biti posljednji.
Uz izuzetak Tomislava Ivkovića koji je vodio Željezničar, a koji je sada sportski direktor Borca, čiji su komentari nakon duela sa Banjalučanima bili puni hvalospjeva, gotovo da je nemoguće pronaći trenera koji nije bio razočaran nakon utakmica sa Borcem. Neki od njih, poput Dudića ili trenera Širokog Brijega Jure Ivankovića, i po dva puta.
“Lopovi, lopovi, lopovi”, odjekivalo je trebinjskim stadionom Police, dok je kasapljen svaki pokušaj Leotarovih fudbalera da priđu protivničkom golu u duelu 13. kola Premijer BiH. Leotar je tada ipak osvojio bod uz oduševljenje publike, koja je bila impresionirana odlučnošću svojih fudbalera da ne posustanu pred protivnikom koji je imao očiglednu sudijsku pomoć.
Nije, međutim, otpor koji je tada pružen sa igračem manje, a koji je bio nalik na otpor koji su ranije pružali na svom terenu Rudar Prijedor i Posušje, pokolebao Borac i promijenio odnose snaga na terenu u većini utakmica. Sudija Mirza Kazlagić, koji je sudio sporni nedjeljni meč između Borca i Veleža, nije zapravo uradio ništa što nisu uradili ni mnogi njegovi prethodnici.
Doduše, bezobrazluk jeste podignut na veći nivo u Banjaluci u samom finišu utakmice. Strahinja Bošnjak je bio u problematičnoj situaciji u kaznenom prostoru Borca, jer mu je s leđa dolazio Nemanja Anđušić, koji je bio u velikoj šansi da postigne gol. Bošnjak nije paničio, pažljivo je odvagao situaciju i onda rukom, dakle, ne slučajno, već svjesnim potezom, ispred Anđušića izbio loptu u korner. Tako je situaciju vidio sudija Mirza Kazlagić, koji već postaje legenda bosanskohercegovačke fudbalske scene, ne kao jedan od najboljih, nego kao jedan od najskandaloznijih sudija.
Priča o tome kako je Mirza Kazlagić došao do toga da sudi najveće utakmice domaćeg fudbala, u principu je nebitna, jer je već ranije ispričana u Oslobođenju, i to ne jednom. Antoni Bandić, Dragan Petrović, Miloš Gigović, Luka Bilbija, Aleksandar Njegomirović, Adis Mulahasanović, Frano Jelić, Dražen Marić, Sabrija Topalović i Haris Kaljanac sudili su po jednu premijerligašku utakmicu ovog proljeća. Mirza Kazlagić je u toliko dobroj formi da mu je pripala čast da sudi i u 20. i u 21. kolu, a kako se u našem savezu kažnjavaju greške, ne bi bilo iznenađujuće da ga vrlo skoro gledamo opet u ulozi djelitelja “pravde” na premijerligaškim utakmicama.
Mjesta nema jedino za Irfana Peljtu, proslavljenog bh. sudiju čiji su dometi uveliko prerasli premijerligaške. Posljednji put je sudio još 6. novembra 2021. godine, kada je Zrinjski savladao Borac rezultatom 4:1, a nakon toga je bez objašnjenja odlučeno da bi za domaći fudbal bilo bolje da Peljto što manje sudi. Prethodna rečenica je proizvoljan zaključak, nastao na osnovu onoga što se da vidjeti iz postupaka Saveza i njegovog tijela pod imenom Komitet za sudije i suđenje, u čijoj je Peljto nemilosti. Kako biste vi nazvali ljude koji imaju na raspolaganju jednog od najperspektivnijih evropskih sudija i ne delegiraju ga za utakmice, već delegiraju Mirzu Kazlagića, koji onda propusti vidjeti odbojkaški potez Strahinje Bošnjaka i postane predmet ismijavanja cijele države? Znam kako bih ja nazvao takve ljude.
Za potrebe ovog teksta, dovoljno ih je nazvati imenima. Komitet za sudije i suđenje čine predsjednik Elmir Pilav, prvi i drugi potpredsjednik Robert Zrilić i Hrvoje Turudić, te članovi Duško Vujičić, Adnan Alispahić i Miro Hrkać.
I sve i da kompletan dosadašnji dio teksta uzmemo tek kao proizvoljno naklapanje i neobjektivno zaključivanje na osnovu poluinformacija dostupnih javnosti, sve i da trenere, njih desetak ili više koji su ove sezone dizali glas protiv nepoštenog odnosa u utakmicama protiv Borca okarakterišemo kao neobjektivne, sve i da publiku koja je i sudije i fudbalere Borca častila pogrdnim nazivima nakon mnogih utakmica okarakterišemo kao neobjektivnu, opet će nam brojevi pokazati da nismo slijepi pored očiju. Brojevi ne lažu, statistika je naprosto neumoljiva i kroz duži period će ili potvrditi da su određene sumnje opravdane, ili će ih srušiti iz temelja. A šta kaže statistika?
U 21 kolu Premijer lige BiH, Borac je dobio 32 žuta i jedan crveni karton, po čemu je druga najdisciplinovanija ekipa lige. Samo Zrinjski ima manje kartona od Borca, a razliku između dva kluba čini tačno jedan crveni karton. Zrinjski je jedini klub koji od početka sezone nije dobio niti jedan crveni karton.
Ipak, ono što je jako interesantno jeste odnos kartona Borca i njegovih protivnika. U utakmicama protiv Borca, njegovi su protivnici dobili čak 69 žutih i četiri crvena kartona, što zvuči gotovo nerealno. A zanimljiva je još jedna stvar. U utakmicama uoči duela sa Borcem, njegovi su protivnici dobili 70 žutih kartona i jedan crveni. Naravno, ovakvom se statistikom Zrinjski baš i ne može pohvaliti.
Poređenja radi, u samo četiri evropske utakmice Borac je dobio 14 žutih kartona, a njegovi protivnici identičnih 14. Odnos je, dakle, jedan naspram jedan, za razliku od Premijer lige BiH, gdje Borac u prosjeku po utakmici dobije 1,52 žuta kartona, a njegovi protivnici 3,28 žutih. U crvenim kartonima, odnos je jedan crveni karton za Borac, naspram četiri za protivnike.
Iz navedenog možemo zaključke izvoditi u dva pravca. Ili tretman u Premijer ligi BiH nije jednak prema svim klubovima, ili su fudbaleri Borca poput, recimo, antičkih Spartanaca. Oni su, u pričama koje se i danas prepričavaju i u kojima se mitovi često prelivaju i miješaju sa istinom, bili toliko fokusirani na izvršenje zadataka da nisu dozvoljavali ničemu, čak ni riječima, da ih ometaju u tome. Nedisciplina u antičkoj Sparti nije postojala, baš kao što, ako je vjerovati zvaničnim brojkama u dodijeljenim kartonima, ne postoji ni u utakmicama koje igra FK Borac. Ili su fudbaleri banjalučkog tima poput Spartanaca, ili kriterij prema svim klubovima u Premijer ligi BiH nije ni izbliza jednak. Šta god je kome logičnije prihvatiti i lakše za progutati. A istina je, kao i obično, samo jedna.
