Kad se ramazanski dan počne približavati smiraju i kad se po mahalama, avlijama, domovima, aščinicama i restoranima počne širiti prava fantazija od mirisa, kakvi se valjda mogu osjetiti samo u vrijeme pripremanja iftara, sarajevske mahale u kojima su poznate pekare na čudan način ožive, ostavljajući u čudu mnogobrojne turiste, nenaviknute na običaje, adete u vrijeme ramazana. Odnekud iz sporednih ulica prospu se ljudi i u tišini počnu kititi redove pred pekarama, čekajući nešto bez čega je nezamisliva bilo kakva iftarska sofra – somun.
Nije da se to čuveno pecivo, koje je svoje mjesto našlo u knjigama, pjesmama, filmovima i usmenim predanjima, ali i u turističkim brošurama, ne kože kupiti u bilo koje doba dana, ali nije to draž somuna u vrijeme iftara. U tu misiju ide se u samo predvečerje, kako bi se somuni, onako vreli, tek izvađeni iz peći, našli na stolu baš onog trenutka kad odjekne ramazanski top iznad Alifakovca, kad se na mnogobrojnim džamijama upale kandilji, kad ezani ispune prve nagovještaje skorog akšama i kad se sarajevska kotlina pretvori u pravu čaroliju svjetla, zvuka i mirisa.
“Nema ti boljeg filinga od toga kad razlomiš vruć somun baš one sekunde kad se oglasi top. Čovjek tada osjeti da potpuno vlada svojim životom”, filozofskim mirom i nemogućom jezičkom kombinacijom tumači mi moj badžo Edah Čolić, rođeni Tešanjac, pravi mađioničar u vještini da se sa kesama prepunim somuna koji se još puše od vreline, pojavi u kući u posljednji trenutak, baš u vrijeme iftara.
Nije to baš jednostavno umijeće, više ga možemo smatrati urođenim talentom, darom koji dragi Bog nije dao baš svakome. Valja mu, bogme, krenuti navakat, pronaći parking u natrpanoj Logavinoj, stati u red među pedeset-šezdeset ljudi, uzeti somune i vožnjom kakve se ne bi postidio ni nekadašnji as Formule 1 Ayrton Senna, sve za manje od petnaest minuta, donijeti ih u kuću.
“Kakva bi mi to sofra bile bez vrelog somuna”, pita se pomalo s visine, dičeći se svojim šumaherskim pristupom. “Obavezno i dan-danas za svaki iftar idem da kupim vrele somune par minuta prije iftara. U redu se, bogami, znam i dobro načekati da bih donio vrele somune na sofru”.
I doista, ima nešto čudno i tajanstveno u sarajevskom somunu, toliko jedinstvenom da je takav nemoguće naći i u samom Stambolu. Ima raznih peciva koja se zovu somunima, ali oni koji od malih nogu trče sarajevskim sokacima da bi ga donijeli u iftar, od prve znaju prepoznati koji je pravi. Onih nekoliko pravih umjetnika pekarskog zanata, koji proizvode baš taj somun, tvrde da je njegova čudesna tajna u jednostavnosti… Ali, zašto ga onda nije moguće kopirati, falsifikovati? Mnogi su to pokušali u trci sa brzom zaradom, ali ostali su tek na početku, praveći nešto što nije ni nalik tom pravom, autentičnom somunu, kakav u samo iftarsko predvečerje neponovljivim mirisom oboji sarajevske sokake i mahale.
…. Ima tome nekih pet-šest godina kad sam, baš ovako u vrijeme ramazana, radio reportažu o somunu. Put me već na samom početku odveo čuvenom pekaru Mehmedu Poričaninu, čija pekara ima stogodišnju tradiciju, jednu od najdužih u gradu. Razgovor sa tim čovjekom ogromnog iskustva bio je nešto od čega se mirne duše može napraviti roman ili neka interesantna filmska priča – red neprocjenjivo vrijednog životnog, pa red zanatskog iskustva, bolje reći umjetnosti, pa onda red pripovijedanja iz prošlosti, da bi se sve začinilo modrošću jednog sabranog čovjeka, jednog od onih rijetkih dragocjenih ljudi iz kojih izbija neopisiva jednostavnost i koji nemaju nikakve potrebe da se ističu nečim pred svojim sagovornicima. I on je, kao i drugi veliki ljudi, skroman. Misli da u onome u čemu je nenadmašan nema nikakve filozofije i pameti – tajna je baš u toj jednostavnosti.
“U principu, nema tu nikakvih tajni. To je najjednostavniji hljeb – brašno, voda, so, germa…. Okus somunu daje slanije tijesto i brzina pečenja, a pečenje u zidanoj peći je nešto posebno”.
Somun, kažu oni koji su imali vremena da istražuju njegove korijene, potiče od vremena turskih osvajanja. Predanje kaže da ga je izmislio neki kuhar u turskoj vojsci prilikom pohoda na Balkan, nastojeći nekako da izvrši strogo naređenje svog zapovjednika, koji je tražio da mu izmisli neki vojnički obrok koji se brzo pravi, jede u pokretu i ne zahtijeva pravljenje nekakvih objekata, kako bi vojska bila potpuno mobilna i kako bi bila u stanju da se brzo kreće. I Mehmed Poričanin je još u svojoj mladosti čuo tu priču, koja je nekako i zdravim razumom najbliža objašnjenju u čemu je tajna somuna.
“Jednu vrstu hljeba sličnu somunu, pa je on kasnije malo usavršen, ostavili su u tradiciju Turci. Kada su osvajali Evropu, brzo su išli i nisu imali vremena da prave pekare. Jedan od Turaka je napravio taj hljeb, koji se vrlo brzo peče u zidanim pećima, jer su te zidane peći vrlo brzo zidali. To se peklo za dva-tri minuta i oni su imali hljeb, tako da su mogli bolje i brže napredovati”.
Džaba čorbe, dolme, sarme, pite i ćevapi ako na toj sofri nema pravog vrelog somuna, reći će mnogi u Sarajevu, gdje je somun postao jedan od gradskih simbola. Nije prepoznatljiv samo u vrijeme ramazana, nego je jedna bitna karika gradske tradicije, kulture i života tokom cijele godine, još otkad su u prvoj polovini prošlog vijeka zaživjele ćevabdžinice. Čovjek bi se iznenadio koliko toga posebnog ima u naizgled običnom pecivu, koje je za kratko vrijeme postalo interesantno i mnogobrojnim turistima, otkrivajući čari ramazana u jednom gradu koji je u isto vrijeme i tipičan evropski grad i neka vrsta bisera Orijenta, i to u samom evropskom dvorištu.
(BHRT)
