Crvanj je planina u sjeveroistočnoj Hercegovini. Na sjeveru je omeđena Neretvom, sa juga i jugozapada Nevesinjskim poljem, a sa istoka prostranom visoravni Morine.
Građena je pretežno od trijaskih i jurskih krečnjaka sa razvijenim krškim oblicima. Najviši vrhovi su Zimomor 1.920 m, Previja 1.856 m, Veliki Gradac 1.850 m i Ledenica 1.827 m. Ime Zimomor dobio je zato što sve živo mori, zimi hladnoćom, ljeti vrućinom.
Slabo razvijenu rječnu mrežu čine Živanjski potok (pritoka Neretve) i otoka Uloškog jezera – potok Jezernica, koji se također ulijeva u Neretvu.
Sjeverni i sjeveroistočni dio planine, iz pravca Uloga, je šumovit (hrast, bor), a ostalo je pod pašnjacima. Na zapadnim padinama, prema Nevesinjskom polju, prevladavaju sporadične šume (prošarane šumskim jezicima koji slijede uvale i sekundarne planinske grebene nad uvalama), šumarci i travnjaci, a na višem području prevladavaju travnjaci i kamenjar s niskom vegetacijom kamenjara. Na planini se uglavnom nalaze privremena pastirska naselja.
Močila su prostrana planinska zavala, amfiteatralnog oblika, podno zapadne strane glavnog grebena Crvnja. To je područje s brojnim izvorima, od kojih je najpoznatiji istoimeni izvor Močila. Područje je velikim dijelom prekriveno travom i mjestimice prošarano šumarcima bjelogoričnog i crnogoričnog drveća.
Voda je od izvora na Močilima, nizvodno, prema selu Presjeka provedena podzemnim cijevima, a na pojedini lokacijama su na cjevovodu izgrađeni šahtovi – bunari. Na Močilima se mogu vidjeti i ostaci nekadašnjih katuna, danas napuštenih. Južno od Močila, a zapadno od Zimomora, nalazi se prostrana planinska terasa nazvana Bijeli pijesak, prepoznatljiva po prugama kamenog materijala na padinama koje se dižu na njezinoj istočnoj strani (padine vrha Zimomor), a koje podsjećaju na kožu tigra ili zebre.
Uloško ili Crvanjsko jezero je smješteno na području općine Kalinovik. Jezero nosi naziv Uloško po selu Ulogu koje se nalazi u blizini, odnosno Crvanjsko, jer se nalazi u podnožju planine Crvnja. Nadmorska visina mu je 1058 metara. Dužina jezera je oko 500 metara. Postoji više izvora koji se nalaze u samom jezeru. Voda iz jezera (Jezernica) otječe i uljeva se u Neretvu.
Morine je naziv za kršku visoravan na prosječnoj nadmorskoj visini 1612 m, smještena dvadesetak kilometara od Nevesinja. Često je nazivaju i Evropski Tibet. Pruža se 30-ak kilometara od Nevesinja prema Kalinoviku. Na zapadu je planina Crvanj sa vrhom Ortorog, na sjeverozapadu, na suprotnoj obali Neretve je Visočica, na sjeveroistoku Treskavica, na istoku Zelengora, na jugu ponornica Zalomka. Cijele Morine prostiru se na 4700 hektara.
Na Morinama imaju tri nekropole stećaka – Ukopno groblje, Djevojačko groblje i Svatovsko groblje. Narodi iz gornje Hercegovine prepričavaju mnoge legende, a jedna od najpoznatijih je ona koja se veže za pedesetak razbacanih stećaka koji se nalaze pored starog makadamskog puta Nevesinje – Kalinovik, u narodu poznatijih kao “Svatovsko groblje”.
Za ovu nekropolu stećaka koja se nalazi na Morinama vezuju se tri legende. Najzanimljivija je ona koja govori o ženidbi mostarskog bega Lakšiča koji je preprosio djevojku nevesinjskom begu Aliji Ljuboviću, koja je opjevana i u narodnoj pjesmi. Dok su svatovi lijepu Hajku djevojku iz Zagorja vodili put Nevesinja preko visoravni Morine, lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.
“Usred ljeta ledena oluja zamete visoravan, pretvori se dan u hladnu noć te se oskudno odjeveni svatovi posmrzavaše i tu okončaše svoje živote, među kojima i lijepa Hajka”.
Za razliku od legende, narodna pjesma ima sretniji završetak. Konj sa promrzlom djevojkom ipak stiže u dvore Ljubovića i dovede je onome kome je suđena, a ne rečena. Tako su danas ovi nadgrobni spomenici nijemi svjedoci tužne sudbine lijepe Hajke i njenih svatova.
Druga legenda kazuje kako su se na visoravni Morine na uskom makadamskom putu susreli svatovi. Stadoše jedni drugima na put i kako kazuje legenda, iz inata se ne htjedoše skloniti. Inat donese golemu nesreću i svi pogubiše glave u krvavom boju.
Prema trećoj legendi, na visoravni se “sudariše” dvije vojske. Ljuti boj je potrajao dok jedni drugim sabljama ne posjekoše glave. Legenda kazuje kako su i obezglavljeni “mahali sabljama”.
Ipak, u narodu ovog kraja najčešće se pominje i prepričava legenda o tužnoj sudbini lijepe Hajke i njenih svatova.
(Mostarski.ba, Visitbih.ba, furaj.ba, mapio.net)
