Kada je, prije dvije decenije, tokom izvođenja svoje pjesme Želja na Koševu, u momentu euforije, nakon treće minute i otpjevana dva refrena iza dvije predviđene strofe (što je na neki način već i trebao biti kraj pjesme), izvođač oduševljeno vrisnuo, podižući energetski nivo do vrhunca, u skladu sa stihovima: Pusti me da vrisnem, ljudi i žene svijeta – Nađoh i ja želju (o, kako li je lijep ovaj aorist!), tada, dok prateći vokali dodatno podgrijavaju atmosferu pjevajući visoke tonove (nastavljajući ovaj vrisak oduševljenja), počinje s dionicom plesa, i to ne bilo kojeg – počinje plesati mevlevijski ples ili ples vrtećih derviša iz Konye, uz daljnje ponavljanje refrena, kao svojevrsno produženje pjesme Želja, do u nedogled: Ti si želja iza koje druge želje nema, Ti si želja iza koje druge želje nema…
Tome su prethodili stihovi Dugo je, bez ikog da sluša, lutala duša. Ni p’jana niti trijezna. I sad hoće da postane sluga na tvome dvoru, da za to niko ne zna. Kakva sluga? Čijem dvoru?
Odgovor je, na nivou očiglednosti, prepoznat u scenariju po kojem duše koje lutaju traže svoj smiraj, nalazeći ga u poslušnosti i robovanju Želji iza koje druge želje nema, služeći Mu (kao u riječima Fatihe: Tebi služimo – ‘ijjake na'budu – gdje imamo bogati leksički sloj obožavanja, klanjanja, služenja i robovanja, čime se postaje rob ili sluga (odnosno abd) koji traži pravi put, svoj sirat ili svoju estradu, od Vladara dina (vjere i uvjerenja / normi ponašanja – din).
I nije ništa čudno i nije prvi put – mevlevijski ples Edin je otplesao, osim usred Sarajeva, još i usred Jerusalema, pred cijelim svijetom (na Evroviziji) davne 1999. godine, baš na sredini svoje pjesme Putnici, započinjući riječima: Ja vjerujem u Boga i Božije određenje…
Onaj koji želi i žudi, on putuje. A ljubav je putovanje, ljubav je spajanje, ljubav je voljenje, ljubav je želja. Poslušnosti nema bez slušanja. Mislio sam nema ko da sluša – ima, kako nema, sluša/čuje moja duša. Putnik prema svjetlu, gdje se čiste duše gnijezde – gdje se oči odmiču od mraka. Na tu stranu ja okrećem glavu…
Da, to su ti Dvori.
Naravno, pjesma Želja na simboličan način progovara o vječnoj ljubavi, kroz motiv pčele i cvijeta, slično kao po motivima drugih ljubavnih parova, recimo leptira i svijeće, kao u bogatoj divanskoj književnosti islamskog parnasa. Lirski subjekt se vidi kao školjka (koja u sebi krije biser), i hoće istovremeno (sve u jednom trenu) da bude pčela i latica cvijeta, kao slavuj koji neće od ruže da se rastavi. Zato postoji htijenje ili želja da se postane sluga na dvoru.
Odgovor na pitanje kako se to postiže, kako se postaje sluga, sadrži pjesma Putnici u riječima: Reci da l’ se kaješ? Ako kažeš da, ti ustvari sebe daješ – a ova potpuna predanost ili davanje sebe zapravo i jeste služenje, koje je rezultat ili dokaz izbora. To je isto ono umiranje prije smrti dok još nije prekasno, ili dok se ne zamagle puti. Zato se traži da Bog da da tobe dođem, dunjaluka prođem.
A ionako sve prolazi, sve ko dlan o dlan.
Naše da, i naše davanje sebe, istovremeno je i izjava ljubavi i izjava vlastite manjkavosti, jer šta možemo dati ako nemamo ništa… Zato se uzdamo u Božiju milost – Bože, daj mi Ti od svoje milosti, a ne onako kako sam zaslužio.
Nema kamena što neće jednom postat prah i nema toga lica što se nije boralo, pa htjeli mi to ili ne, mi smo putnici, u Vječnost, jer sve prolazi. Zato je istovremeno moguće da Sve je tako stvarno, sve tako realno (to u šta se vjeruje, ako gledamo sveobuhvatnim pogledom u kojem ništa nije priviđenje), ali i da Sve je laž, osim smrti.
Jer, vjera je sigurnost koja prethodi znanju, pa biti uvjeren znači biti siguran. Svaki dan nešto ovjeravamo, a imamo nepovjerenja prema vjeri? Upravo je suprotno, gdje je sigurnost, tu je i vjera. To je potvrda, baš kao i različita zvanična uvjerenja koja kao službene ovjerene papire dobijamo napretek.
Edin potvrđuje da je naš dolazak ovdje (i tako smo putnici) samo jedne knjige korica, a naš odlazak (u kojem nastavljamo putovanje) druga korica knjige ili njena sestra parica. Jer, sve je u Knjizi. Ništa nije bilo, a da nije moralo. I sve je propisano. I sve je zapisano… Zato nema ramena što neće osjetiti strah. Pa valja predavati selame, desno i lijevo, i lijevo i desno, te tražiti Neprolaznu ljepotu idući Sredinom.
(stav.ba)
