Čovjeka saz i pjesma opuštaju. Ja se odmaram uz saz. Čovjek mora biti sam sa sobom rahat, da bi i drugi bili rahat od tebe – kaže fojnički sazlija Adem Bureković u razgovoru za Fenu.
Ističe da su rijetki trenuci kad ne pjeva. A to se vidjelo i tokom razgovora za Fenu kad je više svirao i pjevao nego pričao.
Bureković, koji se oko trideset godina bavi gradnjom i sviranjem saza ističe da je još kao mali volio slušati saz, i to stare sazlije koji su svirali i pjevali iz duše. Ističe da je volio i šargiju, violinu…
Govoreći o sevdahu, Bureković kaže da je on u Bosni kultura, tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno.
– Pjeva se polako, a ne kao današnje pjesme gdje imate po jadan-dva lista. Treba ih čitati da bi pjevao. Prije su bile osjećajnije, pjevalo se o očima, usnama, kosama… Sve se iz života pjevalo – kaže Bureković.
Sazove pravi od raznih vrsta drveta, javora, trešnje, oraha, šljive. Kaže Bureković da je dobar i dud samo ga malo ima. Saz može da ima osam žica, a može i da bude manji, sa šest, a ima ih i većih sa devet i više.
– Mojih sazova ima po Australiji, Turskoj, Njemačkoj – kaže Bureković, dodavši da kad je riječ o gradnji sazova, to danas mlade ne interesuje, mada mušterija još ima.
