Ahmed-paša Hercegović: Državnik, dobrotvor i pjesnik

Točak historije vrlo često pokreće određene ličnosti, ispisuje njene značajne dionice, mijenja i usmjerava historijske tokove, obilježava epohe koje se prepoznaju prema njima. Otuda su neki skloni kazati da je povijest carstava ponajlakše spoznavati kroz biografije historijskih ličnosti. Svaka priča o Osmanskom carstvu neizostavno nameće nekoliko imena bez kojih je nezamisliva njegova povijest.

To su: osnivač Gazi Osman, sultan Mehmed – poznatiji kao Fatih (Osvajač) i Sulejman – poznatiji kao Zakonodavac (Kanuni). Oni su simboli i personifikacija imperije i njene moći, piše dr. Aladin Husić za Stav.

Poštivanje sistema vrijednosti

Ta moć ostvarivana je izgradnjom institucija, poštivanjem sistema vrijednosti u kojemu su participirali i drugi narodi kroz učešće pojedinaca neturskog etničkog porijekla, zalažući se za ono što je državnu strukturu činilo čvršćom i moćnijom, doprinosili snazi Imperije. Putem pažljivog odabira predisponiranih mladića za pojedine službe diljem Osmanskoga carstva, posebno na njegovom evropskom dijelu, čiji dio je i Bosna, njihovog daljeg obrazovanja država je gradila institucije koje su presudne za prosperitet Imperije u vrijeme njenog uspjeha u klasičnoj eri Osmanskog carstva.

U tom razdoblju, kao što je to bilo i kasnije na različitim nivoima i službama, značajan doprinos dali su Bošnjaci, čiji putevi i dosezi do “carskih visina” su bili slični.

Među prvim značajnijim ličnostima na najvišim državnim položajima, u relativno kratkom vremenu, našli su se: Ahmed-paša Hercegović, Atik Ali-paša, Rustem-paša, Mehmed-paša Sokolović. Ono što su istaknuta imena sultana u domenu povijesne i imperijalne simbolike, to su u administrativno-upravnom poslije sultana njihovi prvi podređeni, veliki veziri, hijerarhijski najznačajnije ličnosti državne operative. Oni su obilježili približno jedno stoljeće Imperije i u njenom usponu predstavljali nosive stubove Carstva.

AHMED-PAŠA (STJEPAN) HERCEGOVIĆ (1456–1524)

Potomak velikaške bosanske feudalne porodice Kosača, sin hercega Stjepana i majke Barbare (njegove druge žene Bavarke i Witelsbahške kneginje), rođen je u Herceg-Novom, prema najnovijim rezultatima historijske nauke, 1456. godine. Kao plemić obrazovan je i odgajan u Dubrovniku. Na sultanski dvor dospio je između decembra 1473. i ljeta 1474. godine sa svojih 17,5 godina, potpuno dobrovoljno, a ne kao “zarobljenik” i “zalog” svoga oca hercega Stjepana Vukčića Kosače ili brata Vlatka. Naime, decembra 1473. posljednji put spomenut je pod svojim rođenim imenom Stjepan, a septembra 1474. godine pod novim imenom Ahmed.

Iako je prihvaćeno da je umro 21. jula 1517. kod (H)Alepa, u Siriji, ima indicija da se to ipak dogodilo 1524. godine. Naime, 6. augusta 1524. na zahtjev Porte u Dubrovniku provođena je istraga o dobrima Ahmed-paše “ubijeng u Kairu”, gdje je po svoj prilici bio namjesnik nakon posljednjeg vezirskog položaja 1516. godine. U šest do sedam decenija života (61 ili 68 godina), ovisno od toga šta prihvatimo kao godine rođenja (1456. ili 1459.) ili smrti (1517. ili 1524.), smještena je jedna rijetko bogata biografija, prepuna uspona i padova, u kojoj je životno bogatstvo kretalo od zapovjednika do namjesnika, velikog vezira, državnika, diplomate do pjesnika.

Dolazak u Istanbul bio je motiviran zaštitom svojih imovinskih i nasljednjih prava pred rastućim apetitima sve agresivnijeg (polu)brata Vlatka. Vrlo rano zadobio je simpatije sultana Mehmeda II koji je 21. maja 1477. lično intervenirao kod Dubrovčana da mu učine dostupnim sredstva koja mu je otac ostavio testamentom, a Dubrovčani blokirali, rukovodeći se prisnijim vezama sa Stjepan/Ahmedovim (polu)bratom Vlatkom, skrbnikom u vrijeme maloljetstva. Blagonaklonost sultana prema Ahmedu potvrdila se već naredne godine kada mu je sultan sa svega 22 godine dodijelio ulogu državnoga zastavnika (mir-i alem) u pohodu na Skadar. Ta uloga vjerovatno je i dio strategije od obostrane koristi. Jedan od važnih momenata u njegovoj biografiji je 1484. godina, kada je postao zet sultana Bajazida II, što je bio dodatni vjetar u leđa mladom i perspektivnom Ahmed-paši. Uspjesi započeti još prije stupanja novog sultana (1481) samo su ubrzali napredovanje u karijeri. Od tada počinju uspjesi i povremeni padovi Ahmed-paše: sandžak-bega (Hamidije, Hudavendigar, Burse i Galipolja), beglerbega Anadola (1486, 1490, 1492). U dva navrata kao beglerbeg anadolskog dijela carstva poražen je i zarobljavan u ratovima s memlučkim sultanima i u Kairu proveo po godinu dana u zatočeništvu (1486–87, 1490–91).

Nakon prvog zarobljeništva unaprijeđen je u zvanje potkupolnog vezira (kubbe vezir), što znači drugi vezir u hijerahiji. Nakon te pozicije postao je zapovjednik mornarice (kapudan-i derya) u vrijeme kada je njegov sunarodnjak Atik Ali-paša bio veliki vezir. Nakon imenovanja velikim vezirom 1497., na toj se poziciji nalazio najmanje pet puta (1497–1498, 1502–1506, 1511, 1512–1514. i 1515–1516), a prema nekima i šest (1497, 1502–1503, 1505–1506, 1511, 1512.1514, 1515–1516). Posljednja pozicija koju neki izvori spominju je “beg Kaira”.

U sjeni administrativno-upravnih sposobnosti i uspjeha manje su vidljive dvije osobenosti Ahmed-paše: dobrotvorna i pjesnička. Sagradio je i uvakufio džamiju i imaret nekadašnjem mjestu Dil Iskelesi, kojemu je on dao ime kasaba Hersek (kasaba Hercegovina), džamiju u Kešanu nedaleko od Jedrena, zemljišne posjede u korist svojih zadužbina (imaret, han, džamija, česme i hamame). Legate je sagradio 1508. a pravno verificirao vakufnamaom 1511. godine.

Neki autori spominju medresu i mekteb Ahmed-paše Hercegovića ali se o tome ne zna ništa, čak ni mjesto gdje su se nalazili. I njegovo turbe prilično je u zapušteno i pored toga što je bio veliki vezir i to pet ili šest puta. Ahmed-paša Hercegović, jedan je od od prvih bosanskih pjesnika divanske poezije u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća.

(Mostarski.ba)