Raja, nemojte se, molim vas, bojati, poručuje u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba akademik Dževad Karahasan, književnik, dramski pisac, esejist, romansijer, “jedan od najsnažnijih i najdojmljivijih bosanskih prozaika“ i nesumnjivo jedan od najznačajnijih evropskih pisaca današnjice koji je poslije teškog iskustva bolesti i pandemije ovih dana ponovo u svome Sarajevu i svojoj Bosni.
Čovjek koji je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima su i Počasna nagrada „Heinrich Heine“, Geteova nagrada, Nagrada Bruno Krajski, Herderova nagrada…, koji je iznimno čitan i uvažavan na njemačkom govornom području (vjerovatno više nego ovdje), čija djela se prevode i na, recimo, kineski jezik, u milionskim tiražima, otvoreno govori o iskustvu bolesti, pandemije, novom romanu i povratku u Sarajevo, sreći i slobodi, o Ukrajini i licemjerju svijeta, te poručuje ono što danas svi prešućuju – da se moramo prestati bojati i da kažemo „Ne“ svijetu projiciranih strahova. Jer strah je “temeljni ljudski grijeh”.
Radiosarajevo.ba: Profesore Karahasan, kako ste prošli kroz iskustvo bolesti? Koliko je ona utjecaja na Vaš rad i djelo?
Karahasan: Meni je to prvo iskustvo bolesti. Ja sam liječniku koji me je operirao govorio: „Čujte, donedavno sam ja bio nepristojno zdrav.“ Jer ja vjerujem da ljudski karakter na neki način određuje i bolest koju će dotični čovjek bolovati, patiti. U mojim godinama biti besprijekorno zdrav bilo bi pomalo beskarakterno. Sam tok je bio dramatičan, zaista. Srećom, to se riješilo jako dobro.
Iskustvo bolesti je jako zanimljivo, uzbudljivo, iz više razloga. Prvi, što na posve drugi način počnete doživljavati vlastito tijelo. Bol, nesigurnost tijela, osjećanje da se s njim nekako mimoilazite… Dok ste zdravi, vi ste lijepo podudarni. Usklađeni ste, tijelo i duh. Bolest narušava taj sklad.
Drugo iskustvo, blizina smrti. Počinjete se pitati u kojoj mjeri ste se s tim pomirili. Ja imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na „ti“, s njom nemam nikakvih problema, nemam straha. Ja ozbiljno mislim da su ove biologističke teorije poput Darvinove i njegovih učenika o tome kako je naš temeljni strah, strah od smrti, netačne. Čisto logički, kako bih se ja mogao bojati svoje smrti?! Ona je u meni kako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla ona.
U neko doba ja prestao rasti, ona nastavila. Ko se od nas boji svojeg bubrega, želuca? Tako je i ona, smrt, možda još dublje prisutna u nama. Svako od nas ima specifičan odnos prema smrti, prema činjenici vlastitog umiranja. Taj odnos počne se preispitivati kada bolujete. Konkretno u mom slučaju je dodatno stvari zakomplicirala činjenica da me bolest pogodila u trenutku kada sam sjajno radio na novom romanu.
Pazite, prve epizode tog romana napisane su 1998. godine. I prekinuo sam jer sam osjetio da to nije zrelo. Onda sam se dva-tri puta vraćao i svaki put prekidao. Nije htjelo. Likovi govore mojim glasom, ne svojim glasovima. Odnosi među tim likovima nisu dovršeni, prekidao sam. Negdje u novembru 2020. otvori se i krene. U pola posla me pogodi bolest, prekine. Vraćam se iz narkoze nakon operacije i čini mi se da sve u meni plače, jer mislim da je gotovo i da nema šanse da nakon ovog prekida nastavim rad na romanu. I mnogo mi žao. Jer mi je strašno stalo da ga uradim. Emotivno mi je užasno važan.
Kompletan tekst je na linku
