Pisao je o padovima Bošnjaka i njihovoj borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. Mnogi književni kritičari nazivaju ga novovjekim Bašeskijom. Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Nametkove junakinje, iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života. Toplo i prisno opisivao je ljude iz krša i njihovu vezanost za kamen i ono malo zemlje, piše azra.ba.
Piše: Indira Pindžo/Foto: Privatni album
Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara profesor Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., prije 33 godine, ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. Njegovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom. Pisao je autentično i dokumentaristički, ali i humoristično, ispreplićući suosjećajno i ironično svjedočenje o životu bošnjačkog stanovništva u vremenu velikih društvenih i političkih promjena u Bosni i Hercegovini.
Rođen je u Mostaru, 6. marta 1906. godine, i odrastao u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan-efendija, stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisa Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji, u periodu od 1938. do 1942. godine, i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda.
Koliko je Alija Nametak već kao mladić bio poštovan i cijenjen od tadašnje bošnjačke uleme, svjedoči detalj iz njegove prošnje Salihe Spaho. Kako je tada bio običaj da se djevojka zaprosi od roditelja, jer ne bi moglo doći do braka ako oni ne daju pristanak, tako je i Alija od Fehima ef. Spahe otišao da zaprosi Salihu. Fehim ef. mu je rekao da sačeka dok se konsultira sa svojim bratom Mehmedom ef., jer se njih dvojica, kako je kazao, konsultiraju o svakoj važnoj odluci. Nakon što je Fehim ef. upitao svog brata šta misli o toj udaji, Mehmed ef. mu je odgovorio: “Eto, da je Alija mene pitao za tvoju kćer, ja bih mu je dao bez da se konsultujem s tobom“. Saliha i Alija dobili su četvero djece, kćerke Suadu, Zejnebu i Fatimu, te sina Fehima.
Istinski vjernik
Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:
„Bilo ljeto, bila zima, on (otac) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uviek raspoložen i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.“
Prve tekstove Nametak objavljuje za vrijeme studija u zagrebačkim književnim časopisima „Književnik“, „Vijenac“, „Savremenik“, „Omladina“ i „Hrvatsko kolo“. A u jednoj od novela, opisujući svoje studentske dane, ponosno ističe svoj vjerski odgoj i dočarava kako je ta religioznost djelovala na njegovog cimera u Đačkom domu u Zagrebu Ljudevita Jonkea Luju:
„Kako sam po prirodi i očevu odgoju uvijek bio religiozan, uzeo bih često Kur’an i za sebe čitao poneku stranicu. Lujo je to sa divljenjem gledao i morao sam mu nekada recitirati arapski tekst. Bio je zadivljen izgovorom arapskih riječi i pitao me kako se to može naučiti. Gotovo da nije vjerovao da sam ja u šestoj godini života znao čitati kur’ansko pismo s blizu tisuću tiskarskih znakova, a 28 glasova. Isto tako obavljao sam ritualne molitve (namaz) na posebnoj serdžadi, što je on ozbiljno pratio, a da se nije nikada smijao ili omalovažavao.“
Da je Nametak i kasnije, do kraja života, bio istinski vjernik, na poseban način svjedoči njegova biografija zabilježena u knjizi „Sarajevski nekrologij“, objavljenoj posthumno u Zürichu, 1994. godine.
9 godina u KP domu Zenica
Od 1929. godine živio je u Sarajevu i do 1945. godine radio kao urednik časopisa „Novi behar“ potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Školsku 1934/35. godinu predavao je u Podgorici, a po povratku u Sarajevo radio je kao lektor i intendant u Narodnom pozorištu. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“.
Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet.
U arhivi KPD Zenica sačuvan je dokument s podacima: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”
A istina o Nametkovom radu i djelovanju u periodu Drugog svjetskog rata je, ustvari, da on uopće nije služio ustaškom pokretu, niti bio politički angažiran, već je radio isključivo na afirmaciji kulture. O Alijinom radu u tom periodu prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“, između ostalog, istakao je:
“Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”.
Propadanje bošnjačkih plemićkih porodica
U svojim ranim radovima Nametak je bio lirik, opijen ljepotom žene i doživljajem ljubavi. S jedne strane, ženu je doživljavao kao fikciju, a s druge, prikazivao je realnu sliku zapostavljene i podređene, ali odane žene, koja snagom svog karaktera nadrasta i sebe i svijet oko sebe. Iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, Nametkove junakinje nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života.
Ipak, najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed.
Nametak je bio sentimentalno vezan za vrijednosti patrijarhalnog života koje su se rušile s dolaskom novog vremena. Toplo i prisno pisao je o ljudima iz krša i njihovoj vezanosti za kamen i ono malo zemlje. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako:
„Zašto li je ovo, Bože jedini. Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“
Umjetnik našeg podneblja
Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja… čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”
Bio je dugo vremena izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ali nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada izlazi njegova knjiga novela „Trava zaboravka“.
U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost.
Nametkova djela, u kojima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije, a koja nam je on ostavio u amanet, nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.
Kompletan tekst je na linku
