Da li loše držanje tijela zaista boli?

Svi smo iskusili bol nakon što smo proveli određeno vrijeme u nepravilnom položaju. Činilo bi se logičnim pretpostaviti da je držanje uzrokovalo bol, ali oslanjanje na redoslijed događaja za određivanje uzročnosti gotovo je uvijek greška. Dakle, da li loše držanje zaista boli?

U potrazi za idealnim držanjem

U antičko doba, sljedeći aristotelovsku tradiciju, uspravno držanje smatralo se neophodnim za glavnu funkciju ljudskog bića: razmišljanje, življenje dok razmišlja. Proučavanje držanja s čisto mehaničke ili zdravstvene tačke gledišta nije počelo sve do prosvjetiteljstva.

Alfonso Borelli prvi je pokušao locirati težište ljudskog tijela i uveo ideju da “koštani stubovi” naših nogu ne zahtijevaju mišićnu pomoć da nas drže uspravno “ako je cijeli mašina tijela, u uspravnom položaju, ostaje okomita na horizont.”

Braća Wilhelm i Eduard Weber nastavili su Borellijev rad i dizajnirali držanje sa svim segmentima tijela poredanim u istoj vertikali.Da bi minimizirali mišićnu aktivnost u donjim ekstremitetima, koristili su ligamente. Njegova vertikala prolazi ispred ose koljena, što opušta kvadricepse, ali uzrokuje hiperekstenziju zgloba što je nezdravo.

Za glavu nisu mogli koristiti oslonac ligamenata jer se tada pogrešno govorilo da naš nuhalni ligament ne može izdržati njegovu težinu. Shodno tome, zamišljali su ga sa težištem u istoj vertikali kao i donji ekstremiteti. Da bi se ruke postavile u istu vertikalu, u mnogim slučajevima moraju biti pomaknute unazad.

Braća Weber nisu rekla da je njihov dizajn modela koji treba slijediti. Ograničili su se na davanje oblika Borellijevoj pogrešnoj ideji. Danas znamo da održavanje ravnoteže u stojećem položaju zahtijeva mišićnu aktivnost.

Tokom 19. i ranog 20. stoljeća, uspravno držanje (stojeći ili sjedeći) bilo je popularno i u društvenim normama viktorijanskog doba i među medicinskom zajednicom. Smatralo se da olakšava funkcionisanje unutrašnjih organa, što može spriječiti tuberkulozu i omogućiti pravilan rast i razvoj djece.

Joseph Pilates je otišao toliko daleko da je izjavio (Vaše zdravlje, 1934) da su sve zakrivljenosti kičme abnormalne i da bi njihovo ispravljanje njegovom gimnastičkom metodom pomoglo u izlječenju astme i određenih kardiocirkulatornih patologija.

Napredak u poznavanju ovih patologija ispravio je ove greške i tek od tada je držanje počelo biti povezano s bolom.

Ideal je nedostižan

Henry i Florence Kendall, poznati autori Muscles, Assessment and Function (1949), referentnog priručnika u svojoj oblasti, objavili su još jedno djelo s nedvosmislenim naslovom Posture and Pain, 1952 godine.

Iako ih nisu citirali, predložili su isti dizajn braće Weber kao „idealno poravnanje” i „standardno držanje”. Razlike u odnosu na taj standard smatrane su „posturalnim nedostacima“.

Međutim, u prvom izdanju Posture and Pain dodali su:

“Malo je vjerovatno da će ga bilo koja osoba moći ispuniti u svim njegovim aspektima. Zapravo, autori nisu vidjeli nijednu osobu koja odgovara standardu u svim aspektima.” Ovaj stav je nestalo u kasnijim izdanjima.

Priznali su i da neki ljudi s defektnim držanjem nemaju bolove, dok drugi s manjim defektima imaju mnogo simptoma. Zato su naveli da “odgovor na obje sumnje zavisi od postojanosti kvara”. Pretpostavili su da u prvom slučaju ispitanik često mijenja držanje, a možda ukočenost mišića drugom otežava promjenu držanja.

U konačnici, uzrok boli nije samo držanje, već njegovo dugotrajno održavanje.

Čvrsti branilac prednosti uspravnog držanja za razvoj djeteta, Jessie H. Bancroft (1920), tvrdila je da promjena držanja daje mnoge prednosti. Savijanje, uvijanje i savijanje “ako se ne održavaju dugo, već samo kao privremeno olakšanje, prirodni su način da se oslobodi napetosti posljednjeg i najponosnijeg čovjekovog postignuća, uspravnog nošenja tijela.”

Ključ je u pokretu

Držanje koje je prestižni par Kendall nazvao “standardnim držanjem” koristi se za procjenu držanja muškaraca i žena, mladih i starih, bez uzimanja u obzir prirodnih promjena povezanih s godinama ili spolom.

Mnogima od nas kažu da imamo “loše” držanje kada je, jednostavno rečeno, naše individualno prirodno držanje “drugačije” od tog mitskog standarda. Dokazano je da individualne razlike teže održavanju stabilnosti u najekonomičnijem mogućem položaju prema morfologiji svake osobe.

S druge strane, čini se nelogičnim tvrditi da će naš bol biti olakšan usvajanjem držanja osmišljenog prije skoro dva stoljeća za iluzorno stajanje bez napora koje je nezdravo za koljena i zasnovano na grešci u položaju glave i ramena. Jer bilo koji položaj koji se drži određeno vrijeme će uzrokovati bol, čak i onaj navodno “idealan”.

Srećom, između tog krutog mitskog standarda i našeg prirodnog držanja postoje beskrajne varijacije koje možemo iskoristiti da spriječimo pojavu boli čestim mijenjanjem držanja.

Najbolje držanje tijela je kretanje. Iskoristite priliku da ste završili čitanje ovog članka i pokrenite se.

Promijenite držanje, istegnite mišiće, tijelo će vam biti zahvalno.

Standardno držanje (Martin E. Barra Lopez)

(Mostarski.ba)