Đenita Kuštrić: “Umjetnik je danas osuđen na globalizaciju i migracije”

Đenita Kuštrić jedna je od najeminentijih vizualnih umetnica i pedagoga mlađe generacije iz Bosne i Hercegovine. U rodnom diplomirala je na Odseku likovnih umjetnosti na Nastavničkom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“, a 2012. godine je magistrirala na postdiplomskom studiju Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 2009. godine. Njena knjiga “Sintetička tehnologičnost u savremenoj umjetnosti” iz 2015. godine je uvrštena u obaveznu literaturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Tekst: Vanja Ratković

Nedavno je sa svojim bivšim studentima realizovala izložbu In situ dva zidna crteža Sola Lewitta u galeriji Akademije likovnih umjetnosti Sarajevo. Ovo je ujedno i prvo izvođenje Sola Lewitta na Balkanu, ali i deo Đenitinog istraživanja za njenu nadolazeću knjigu “Tehnologija zidnog slikarstva – tada i sada”.

Sa njom smo pričali o prvim artističkim koracima, izazovima u likovnom svetu, ispunjenošću koji donosi pedagoški posao, ali i tome šta u današnje predstavlja pojam umetnika.

Jer sam znala da ne znam ništa drugo raditi (smeh). Odmalena sam bila vanredno znatiželjna odlikašica, nagrađivana za besprijekorne uspjehe tokom čitavog školovanja, ali sam prema svim drugim poljima prirodno osjećala otpor i manjak povezanosti. A imam dojam da onaj ko se okrene umjetnosti ima neku generalnu potrebitost, neki višak i neki manjak u sebi kojeg konstantno traganje i otvaranje novih prostora i interesovanja održava od propasti ličnosti. Naravno, postoji i onaj dio nevine emotivne reakcije na vanredno razarajuću ljepotu umjetnosti. Kad jednom osjetiš nivo potresenosti od osjećanja ukupnosti snage nekog djela, mislim da ti to zauvijek promijeni život. Ja sam osjetila to čudo – koje tada naravno nisam znala artikulisati – kad sam u djetinjstvu dobila prvi kompjuter netom poslije Jugoslovenskih ratova, a na njemu u Winampu bila snimljena muzička kompozicija Chopina, Fantaisie-Impromptu, Op.66. To je bio moj prvi kontakt sa umjetničkim djelom i tu počinje moja konekcija i dotad nedoživljena fascinacija. Svaki dan sam je slušala, u glavi napamet znala to čitavo užareno klupko od kompozicije, i ubrzo nakon toga upisala muzičku školu. Jasno, svo vrijeme sam paralelno crtala i prijavljivala se na takmičenja i dobivala nagrade za djecu. Odrastanjem sam osjetila da je moja lična psiho-fizička konstitucija introvertirana i da je moje direktno poimanje stvari vizuelnog karaktera, pa sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti i uvidjela da je pozicija samostalnog vizualnog mislioca-kreatora moje prirodno stanište. Sve se ovo odvijalo intuitivno i krivolinijski. Tek po završetku te etape konstituisanja profesionalnog puta sam u zrelijoj retrospektivi shvatila da je to to…

Cijeli razgovor pročitajte na portalu buro247.rs