Dokumentarni film ‘Moja Srebrenica’ nosi poruku: Budućnost su djeca koja nose teško breme genocida

Dokumentarni film Moja Srebrenica bosanskohercegovačke novinarke, urednice i režiserke Nerminke Emrić donosi priču o djeci Srebrenice koja i danas, 28. godina nakon počinjenog genocida nose teret prošlosti i sudbine koja je zadesila članove njihovih porodica.

Iako su djeca prikazana u filmu rođena nekoliko godina nakon rata, spletom okolnosti i mjestom rođenja prinuđena su nositi se sa izazovima prošlosti sredine u kojoj žive.

O snimanju filma, njegovoj poruci, kao i zanimljivim anegdotama za portal Radiosarajevo.ba govorila je Nerminka Emrić.

“Film Moja Srebrenica je film o trinaestogodišnjoj djeci koja žive i koja idu u školu u Srebrenici. Tokom istraživanja došla sam do brojnih saznanja koja su dosad bila nepoznata meni, a vjerujem i široj javnosti, a to je da jako puno djece se nalazi u Srebrenici (kada govorimo o bošnjačkoj djeci) i da ta djeca su jako vrijedna, odlikaši su i idu zajedno u školu sa djecom pravoslavne vjere. Nikada nije bilo incidenata, djeca se druže”, istakla je Nerminka.

Kako kaže, film Moja Srebrenica je nešto sasvim drugo što je do sada radila kada su u pitanju filmovi o Srebrenici, a do sada je radila dva.

“U predistražnim radnjama pričala sam djecom i osjetila sam da oni nose taj teret Srebrenice, ali na način da žele napraviti Srebrenici nešto dobro i pozitivno, te da se Srebrenica ne pamti samo po genocidu. Paralelno su jako svjesni šta se dogodilo u Srebrenici, iako imaju 13, 14, godina. Bila sam jako skeptična, ali zaista znaju. Roditelji ih štite, ali oni uvijek nekako saznaju i uočavaju, to je dječija psihologija, djeca čuju ono i što treba i što ne treba”, izjavila je.

Djeca su svjesna, kaže Nerminka i dodala da je osjetila njihovu težinu sa kojom se nose i njihovu borbu koja ih pokreće da naprave nešto pozitivno od svojih života.

Film pokazuje njihove pojedinačne priče i predstavljanje njihove svakodnevnice koja prikazuju da osim škole imaju i druge aktivnosti poput sporta, sviranje klavira, igranje odbojke, folklora. Djeca su vrlo aktivna i dobronamjerna.

“Ono što je važno kada su u pitanju bošnjačka djeca – nemaju nimalo mržnje. Kada sam ih pitala da li osjete mržnju sa ‘druge strane’, od djece srpske nacionalnosti, rekli su da ne osjete mržnju. Čak se druže sa djecom druge vjere. Za vrijeme snimanja filma s obzirom da se radi o maloj sredini, djeca su mi se sama javljala sa pitanjem – mogu li i ja biti filmu.

Tako da od troje, četvero, ja sam ukupno snimila 12 djece. Posebno je zanimljiv sljedeći slučaj – prijateljica od jedne djevojčice koja trenira karate i koja je akter u filmu, prišla mi je i pitala me da li i ona može biti u filmu, na šta sam ja odgovorila ‘naravno da možeš'”, izjavila je Nermina Emrić i dodala:

“Kada sam je pitala kako se zove, rekla mi je – Magdalena. Pitala sam je da li zna o čemu se radi u filmu, rekla je da zna da se radi o genocidu u Srebrenici. Na pitanje šta zna o genocidu – djevojčica je počela pričati o dešavanjima u Srebrenici.”

Kamera je radila sve vrijeme dok je djevojčica pričala, a Nerminka ističe da je morala tražiti dopuštenje roditelja s obzirom da se radi o maloljetnom djetetu.

“Njena majka je prišla nakon čega sam joj rekla da njena kćerka Magdalena želi glumiti u filmu u kojem se govori o genocidu u Srebrenici, te da su u filmu uglavnom bošnjačka djeca. Njena majka je odgovorila – ‘meni bi bila čast da Magdalena bude u filmu'”, ispričala je bh. novinarka.

Dodala je kako je Magdalena glumila u filmu, a ono što je bilo bitno jeste naglasiti kako su djeca u Srebrenici jako pametna, obrazovana, imaju svoje želje, vizije i vide svoju budućnost. Cilj je prikazati djecu koja od Srebrenice žele napraviti jedan fini grad.

“Meni je jako drago da sam uspjela napraviti taj iskorak, paralelno me bilo jako strah jer je 11. juli jedan od najtežih dan u Bosni i Hercegovini”, izjavila je Nerminka za portal Radiosarajevo.ba.

Kompletan tekst je na linku