Državni praznici ne bi trebali biti samo administrativni predah od rada

Dr. Ružica Ljubičić (1990) mostarska je komunikologinja i aktivistica. Posvećena je istraživanju odnosa medija, ženskih i ljudskih prava. Odbranila je doktorsku disertaciju 2023. godine na temu analize medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama u bosanskohercegovačkim dnevnim novinama.

Pažnju i poštovanje javnosti, ali i podijeljene reakcije, privukla je svojim propalestinskim istupima.

S dr. Ljubičić razgovarali smo o percepcijama i odnosima prema Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine, nacionalizmu, patriotizmu, odnosu prema znanju i obrazovanju.

Razgovarao: Sanadin Voloder

Mostarski.ba: Živimo u okolnostima krupnih geopolitičkih promjena i sve izraženijih antiglobalizacijskih procesa koji jačaju patriotizam i državnost i ali nažalost često i rigidni nacionalizam i šovinizam. Kako promišljati i afirmisati univerzalne patriotske vrijednosti u navedenim okolnostima u javnom prostoru?

Da, u percepciji ljudi doista postoji tanka granica između zdravog patriotizma, koji istinski poštuje druge, i nacionalizma koji postaje vrlo toksičan. Ona se veoma lako prelazi i skupo se plaća. Ljudi ne razmišljaju o posljedicama nacionalizma. Takav nacionalizam zatvara um, ograničava vidike i iskrivljuje percepciju života i pravih vrijednosti. Paralizira, a potom se poput zaraze širi, što je vidljivo, primjerice, u komentarima mržnje na nacionalnoj osnovi.

No, da ne budem potpuno negativna, smatram da patriotizam može biti zdrav kada nas potiče da upoznamo vlastitu domovinu kao cjelinu i da uvažimo svaki dio njene bogate povijesti. Veoma mi je lijepo kada djeca i mladi, primjerice, aktivno pohađaju folklorne manifestacije, takvo razmišljanje nisam imala prije pet ili deset godina.

Mostarski.ba: Kako Vi, a kako sredina u kojoj živite i djelujete doživljava državne praznike u društvu koje i dalje nije prebrodilo unutrašnja neslaganja i različite percepcije sebe i drugih?

Što se tiče državnih praznika, nažalost, prva asocijacija mnogih građana/ki jest da se ne radi i kako te dane povezati u što duži niz neradnih dana. Takav utilitarni odnos prema praznicima pokazuje koliko je oslabila svijest o njihovom stvarnom značenju. Državni praznici ne bi trebali biti samo administrativni predah od rada, nego prilika za kolektivno sjećanje, učenje i promišljanje zajedničkih vrijednosti.

Primjerice, rijetki doista znaju što se točno obilježava na Dan nezavisnosti ili na Dan državnosti, kao i povijesne okolnosti koje su dovele do tih datuma. Nedostatak povijesne pismenosti dovodi do površnog odnosa prema vlastitoj državi, pri čemu se gubi sposobnost da se o Bosni i Hercegovini govori istodobno s kritičkom distancom i s podržavajućim stavom usmjerenim prema izgradnji bolje budućnosti. Upravo zato državni praznici mogu imati važnu obrazovnu i društveno-kohezijsku ulogu. Kroz javne rasprave, kulturne programe, rad u školama i medijima, ti datumi mogu postati prilika za jačanje demokratske kulture, razumijevanje složene povijesti Bosne i Hercegovine te razvoj odgovornog i uključivog patriotizma. Takav pristup omogućuje da se prošlost ne idealizira, ali ni odbacuje, nego da služi kao temelj za zrelije društvo i stabilniju budućnost.

Mostarski.ba: Glavno područje vaših istraživanja je uloga žena u društvenim procesima. Kako vratiti majčinske vrijednosti u patriotski diskurs u BiH?

Kao društvo, moramo osvijestiti da je žena cjelovito biće, neovisno o uvjetu da postane majka. Ona je jednako vrijedna i kao takva zaslužuje podršku. Vaše pitanje je stoga duboko i treba ga promatrati na nekoliko razina.

Prvo, važno je koliko je okolina podržavajuća za majke. To počinje već pitanjem „Kada ćeš se udati i roditi djecu?“ Iz tog pitanja često proizlazi društvena prisila. Bilo bi mnogo korisnije pitati ženu je li sigurna, voljena, poštovana i sretna, jer će tek tada biti spremna za majčinstvo. No, društvo o tome rijetko razmišlja; umjesto toga osuđuje i upire prstom. Stoga podržavajuća okolina može biti neka vrsta inspiracije za majčinstvo. Vrlo je važno otvoreno govoriti i o iskustvima akušerskog nasilja. Zamislimo bol majki, u trenutku kada su najosjetljivije, primaju ogromne količine uvreda i nasilja. Takvim postupcima već se stvara duboka trauma i za majku i za dijete. O ovoj problematici izvrsno piše sociologinja i feministica Jelena Riznić, ali i bosanskohercegovački autor Zlatan Hrnčić.

Rješavanje ovih problema potrebno je mnogo prije nego što počnemo govoriti o porastu nataliteta i promicanju zdravog majčinstva. Također, važno je ohrabrivati očeve da aktivno sudjeluju u odgoju vlastite djece i hrabro izražavaju vlastite emocije, uključujući ranjivost.

Mostarski.ba: Pored BiH, predmet vaših interesovanja je i Palestina. Koje vrijednosti, principe i koncepte mi u BiH možemo preuzeti od Palestinaca s obzirom da su i oni multikonfesionalno društvo?

Palestina je istodobno najveća rana čovječanstva koje je dopustilo genocid i dopustilo da ga svakodnevno gledamo na vlastitim mobitelima, toliko normalizirajući ubijanje civila. Istodobno, ona je i ogroman primjer otpora i borbe za slobodu. Lijepo to Esad Neretljak, autor knjige Uvod u cionizam, kaže da su Palestinci/ke u ovom trenutku najslobodniji jer, unatoč cionističkoj agresiji, znaju tko su. Mi smo ti koji smo okupirani na bezbroj načina. Upravo zato je svijest o Palestini veoma važna. U ovom vremenu posta za sve tri vjere u Bosni i Hercegovini, najmanja pomoć Palestini ali i znak pažnje, komunikacija s njima, apel na društvenim mrežama može mnogo značiti. Oni koji se kao „pozivaju na tkz. neutralnost i šutnju“ ostaju živjeti u sljepoći unatoč tome što su im oči širom otvorene.

Pozivam sve da pročitaju navedenu knjigu, kao i knjige Palestina I: Sadizam i Palestina II: Cionizam profesora Sead Alić, zbog svake majke u Palestini kojoj je dijete ubijeno i zbog svakog oca koji je ostatke svog djeteta morao skupljati u vrećama za smeće.

Mostarski.ba: Nauka i obrazovanje su temelj svakog zdravog društva. Kako vratiti vrijednosti znanja u naše društvo koje je prožeto mnogim krizama?

Obrazovanje osnažuje. Informacije nas obogaćuju, ali tek kada ih primijenimo u praksi postajemo istinski moćni, ne u smislu dominacije nad drugima, nego u sposobnosti da mijenjamo sebe i društvo oko sebe. Znanje koje ostaje na teorijskoj razini ima ograničen doseg; tek kroz djelovanje ono postaje alat društvene transformacije. Upravo zato obrazovanje ima ključnu ulogu u prevenciji nasilja i izgradnji pravednijeg društva. Ono razvija kritičko mišljenje, empatiju i svijest o odgovornosti.

Budući da ste spomenuli obrazovanje, iskoristila bih priliku najaviti skoru objavu knjige koju smo napisale profesorica Daniela Jurčić i ja. U knjizi se bavimo problematikom nasilja nad ženama te nastojimo dublje proniknuti u strukturne i društvene uzroke zloupotrebe moći. Posebnu pažnju posvetile smo razumijevanju kako se obrasci nasilja reproduciraju i kako ih je moguće prevenirati kroz edukaciju, institucionalnu odgovornost i društvenu solidarnost. Knjiga će biti objavljena u travnju i nadamo se da će pridonijeti ne samo akademskoj raspravi nego i konkretnim promjenama u pristupu ovoj iznimno važnoj temi. Knjigu sam posvetila pokojnoj baki Ruži koja mi je bila neizmjerna podrška. Bez njene financijske, moralne ali i duhovne pomoći ne bi se mogla obrazovati. Zato mi je veoma važna ova knjiga jer pomislim na sve djevojčice koje bi htjele da se školuju, a ne mogu zbog siromaštva i drugih razloga.
Stoga je moja poruka za ovaj praznik usmjerena prema osnaživanju djevojčica.

(Mostarski.ba)