Piše Faruk Kajtaz
Lik je uglavnom loše raspoložen i sitničav. Prznica u pravilu i uredno pozicioniran kao moderni desno-lijevi populista. Pobornik „postistine“.
Njega – predsjednika RH Zorana Milanovića je teško oduševiti, ali kada ga nešto „oduševi“ – onda je to, u pravilu, spektakl.
A baš to…oduševiti Zokija uspjela je „Trojka“ ojačana po bokovima Dodikovim SNSD-om i Čovićevom HDZ-om. Bolje reći pristajanjen na ispunjavanje (svih) Čovićevih želja pod izgovorom famoznog „puta u Evropu“.
Milanović je toliko oduševljen, da je u zanosu neke nove snage udario i na najveću supersilu u svijetu! Neš ti sile…
Pa kaže…Izjave, poput one iz Ambasade SAD-a u Sarajevu, koje izmjene Izbornog zakona nepotrebno vezuju uz izmjene Ustava BiH, Hrvatskoj su neprihvatljive i mogu se tumačiti kao pokušaj opstrukcije rješenja koje bi hrvatskom narodu osiguralo ravnopravnu i legitimnu zastupljenost u tijelima vlasti BiH”, navodi se u saopćenju iz Milanovićevog ureda.
Predsjednik RH tako uredno Amerikancima „čita bukvicu“ kao da se radi nekom njegovom lokalnom zvaničniku, koga u svako doba dana i noći može nazvati i upitati: „Kaj to do vraga delaš frajeru“?
Ovakva vrsta javne komunikacije Milanovića sa SAD posljedica je dva važna faktora: njegovog lakonskog predubjeđenja o vlastitoj važnosti i potrebi da svima saspe u lice ono što mu prvo „padne na pamet“, ali i jasno učljive tendencije da protežira ruske poglede na zbivanja u Evropi.
Bilo na istoku ili na Balkanu. I sve to iz pozicije predsjednika zemlje članice NATO saveza i EU.
Milanović je, u suštini, lošija – balkanska verzija Viktora Orbana…ili barem to nastoji biti. Ali za razliku od Orbana, Milanović pati od hroničnog nedostatka kapaciteta političkog odlučivanja i utjecaja.
Nešto kako Orban za siromašne.
Zaigran u vlastitoj percepciji nepostojeće velike važnosti, Milanović sebi dopušta nešto što ni predsjednici puno utjecajnih i većih zemalja ne bi (u)radili. Barem ne javno i na sva zvona. Pa zato…pobogu, postoji diplomatija.
Ali, ne! Kod Milanovića mora sve biti odmah i sad’.
Na taj način, Milanović ne samo da ne doprinosi onima, koje navodno štiti ili zastupa, već im čini i dodatnu štetu nepotrebnim otvaranjem karata prije kraja partije.
No dobro…barem su „neke stvari“ (opet) postale jasnije i vidljivije.
Ko za koga navija i za šta se zalaže…skriven iza lažnih imena…
Tekst preuzet sa autorovog bloga
(Mostarski.ba)
