Piše: Faruk Kajtaz
Što razmjere srebreničkog Genocida postaju svima u svijetu sve očitije – to su političke i druge elite u entitetu RS i Srbiji bezobzirnije u negiranju tog stravičnog zločina, koji je potvrđen i sa više međunarodnih presuda.
Ono oko čega ubjedljiva većina u svijetu nema nikakvih dilema u Srbiji i RS se, u najboljem slučaju, tumači kao “težak zločin”, koji se onda u isto vrijeme nastoji relativizirati ili otvoreno negirati.
Scenerio je upadljivo sličan kao i u slučaju negiranja zločina u Ahmićima. Razlika je samo „u brojevima“.
“Recept” izgleda ovako: O zločinima se (u principu) ne govori, osim ako se baš mora. Jedan dio “stručne“ i političke javnosti zadužen je da zločine predstavlja kao “međunarodnu zavjeru”, dok se čak i presuđeni ratni zločinci prezentiraju kao “borci za našu stvar” i de facto nekakvi “nacionalni junaci”. Mladiću se crtaju grafiti i otvoreno ga se veliča uz asistiranje vlasti, a Kordić se slika sa najvišim političkim zvaničnicima i gradi oreol mesijanske figure!?
Jedan dio političkih analitičara uvjeren je kako je takvo ponašanje samo posljedica djelovanja političkih elita i nacionalističkih krugova. Međutim, da li to zaista tako?
Nije suštinski bitno šta je pravi razlog, ali je i slabije upućenima jasno da su glasovi razuma i poštivanja činjenica svedeni na nivo statističke greške!
Bez bilo kakvih pokušaja da se bilo kojem narodu na vrat natovari nekakav osjećaj kolektivne krivnje za zločine sa imenom i prezimenom, ipak treba biti otvoren pa reći i kako je jedan dobar dio tzv. „obične“ javnosti u Srbiji i entitetu RS preuzeo zvanični državno-ideološki narativ!
Protesti pojedninaca ili nekih NVO su, zapravo, samo „izuzetak koji potvrđuje pravilo“!
Negiranje srebreničkog Genocida se uvuklo u politički i javni mainstream, pa zato nije nikakvo čudo što se takvim opasnim pričama daje potpuni politički legitimitet.
Otvaraju se vrata na svim državnim, ali i privatnim medijma, gdje se onda kao vode „otvorene javne rasprave“, koje se ne mogu okarakteritirati nikako drugačije, nego kao otvoreni i čisti istorijski revizionizam.
Prava katarze ne samo da nema niti će je u dogledno vrijeme biti, već se i međunarodne presude koriste samo kao izgovor za izmišljanje novih i potvrđivanje starih teorija o nekakvoj zavjeri globalnih razmjera. Vrši se zamjena teza, pa žrtve postaju zločinci, koji su samo „dobili ono što ih je spadalo“.
Računa se na dovoljan protok vremena i istorijski zaborav u svijetu u kome gotovo svaki dan bukne neka nova kriza. Lobotomija je dubinska i stalna.
U suštini, problem je gotovo na istom mjestu gdje je bio i početkom devedesetih godina, dok su zločini bili “u pripremi”. Duboko u gudurama rigidnih nacionalizama, koji se vješto skrivaju nekakvim demokratskim plaštom i pravom na javnu riječ u uvjeranju da će „doći trenutak“ da se (opet) pokažu i dokažu.
Nakon toliko pokazane upornosti u negiranju i relativiziranju zločina, te očitom planu da se to uporno čini treba se zapitati:
Šta je to prava garancija da se Srebrenica (ili Ahmići) više nikada neće ponoviti?
Zato…See That My Grave Is Kept Clean!
