Faruk Kajtaz blog: Uznemirujuće i slično, “ali sad su tu”!

Piše: Faruk Kajtaz

Ambasador SAD-a u Bosni i Hercegovini, Michael Murphy, priznao je u prigodnom obraćanju za Dan nezavisnosti SAD da Dayton “nije savršen sporazum”, ali…

Preispitivanje Daytona – Murphy naziva “zamjenom teza, odnosno uzroka i posljedica”, te dodaje da je “istina da su politički lideri ove zemlje prokockali obećani mir”. Sa ovom ocjenom bi se moglo načelno složiti, ali kao i obično “vrag je u detaljima”.

U procjeni da li je čaša do pola puna ili do pola prazna? U sitnicama, koje život znače. U politici u kojoj se “vaga” svaki zarez…

Nije se teško složiti i sa ambasadorovom tezom da su politički lideri prokockali obećani mir, ali zar su baš svi – sve ovo vrijeme bili na toj političkoj osnovi ili možda ima itekakvih razlika između onih, koji žele barem donekle normalnu državu i onih koji bi najradije da je nema? Ili da bude svedena na državnu ljušturu u službi etničkih teritorijalnih jedinica.

Zašto se uvijek sve svodi na nekakavu zamaskiranu kolektivnu krivicu, umjesto da se jasno kaže ko je koliko i zašto kriv za permanentnu političku krizu sa manjim ili većim apmlitudama od Daytona do danas?

Jasno je da u BiH nema do kraja nevinih, ali zar su zaista svi isti?

Da li je možda upravo taj nesavršeni Dayton pravi uzrok brojnih kriza, koje se stalno adresiraju cijeloj državi, iako je sasvim jasno ko i zašto stoji iza permanentog i planskog proizvođenja kriza. Od BiH se uporno očekuje da bude bolja od sebe same, iako je i studentima prava jasno je da ovakvo uređenje zemlje samo recept za beskrajnu krizu.

Proizvođači kriza ne samo da ne snose ozbiljne sankcije, već se i praktički nagrađuju!

Umjesto jasne strategije i kriterija, međunarodna zajednica uporno insistira na izjednačavanju krivice i bavljenju samo sa onima sa onima protiv koji se to može. Onima, koji imaju nekakvu opoziciju, dok se prema ostalima – okruženima svojim „Pretorijanskim gardama“ i pod zaštitom susjednih država stalno zauzima načelno oštar stav, koga – međutim – ne prate nikave konkretne mjere.

Ambasador SAD-a BiH Murphy ocijenio je “uznemirujućim” sličnost aktuelnih tenzija u BiH sa predratnom istorijom zemlje, te poručio da je „ipak drugačije“ to što su SAD “sada tu”.

Šta to treba da znači da „SAD „sada tu“? U čemu se to zaista ogleda?

U matematički formiranim koalicijama i suspenzijama Ustava na samo jedan dan!? ili jasnim stavovima da secesija nikako neće proći i da oni koji godinama kreiraju krize moraju snositi odgovornost za to?

To što su sada „SAD tu“ može u najboljoj varijanti analitičkog promišljanja značiti da (novog) rata u BiH neće biti, ali i ništa više od toga! Barem što se tiče trenutne pozicije na kojoj uporno stoji „međunarodna zajednica“.

Suština pokušaja da se stabilizuje BiH, a samim time i Balkan, nije u upornom konzerviranju „determinističkog haosa“ Daytonskog sporazuma i relativiziranju odgovornosti, već u novoj i obećanoj politici i pristupu.

Zauzimanju stavova, koji će važiti za sve i koji će biti provođeni bez trulih kompromisa na osnovama neke velike geopolitičke igre ili trenutne procjene „kako bi se moglo“.

Ambasador SAD u BiH naglašava i kako “nijedna druga zemlja nije toliko posvećena BiH, njenim institucijama, organizacijama, njenoj mladosti i budućnosti unutar euro-atlantske zajednice zemalja”.

Lijepo je to čuti, ali bi onda te riječi trebale biti potkrijepljene i konkretnim potezima, a ne samo lijepim frazama…