Faruk Kajtaz blog: Zaštićeni sijač “oralnog otrova”

Piše: Faruk Kajtaz

Da je Dodik je politički spretan i pragmatičan znamo već odavno…a sada (konačno) znamo i da je lažov epskih razmjera!

Spreman na baš svaku laž i podvalu, koji osmisli, samo da bi opravdao jednu – u Daytonu obilato nagrađenu naopaku politiku!? Prave uzroke, koji se – da ima ikakve pravde – nikada ne bi niti mogli na ovaj način opravdati ili “naknadno tumačiti”.

Ukoliko bi to neko i pokušao, sigurno bi se u nekoj drugoj državi (bez Daytonske luđačke košulje!) suočio sa ozbiljnim posljedicama. Ali čemu se čuditi novim lažima političara „ruskog kalibra“, koji već godinama – uprkos zvaničnim presudama jednog ad hoc međunarodnog suda (ICTY) tvrdi da “nije bilo genocida” u Srebrenici!?

Najnoviji Dodikov “biser” je da Sarajevo nije bilo pod nikakvom opsadom!? te da je “političko Sarajevo ogrezlo u mržnji i otporu prema svemu što nije muslimansko”.

Nalupao se Dodik još raznoraznih političkih i istorijskih konstrukcija, ali sve to je manje-više očekivani i dobro poznati repertoar, koji uredno silazi sa Dodikovih usana bez ikakvih reakcija. Osim nekakvih „zgražavanja“ i moralnih osuda!?

Kako je to moguće? Zar Dodik može tek tako i dovijeka očigledno lagati i time dodatno trovati odnose u BiH i regiji bez ikakvih posljedica? Jačati svoj nacionalistički ego do nezamislivih granica.

E, pa može, jer je već odavno istestirao „strance“ sistemom malih i sve većih provokacija. Kada je skont'o da svaki put može podignuti letvicu svojih uvreda, a da to neće značiti suštinski nikakve posljedice.

Mile je onda počeo da rešeta k'o iz „sijača“ sa Špicaste stijene tokom opsade Sarajeva…koje, kako reče – nije bilo!?

Od domaćeg pravosudnuog sistema se ne može očekivati ništa, jer je Mile odavno u taj sistem pažljivo rasporedio svoje (su)igrače, koje po potrebi mijenja u brzim „hokejaškim izmjenama“.

Osim sudske, Dodik kontrolira i druga dva stuba vlasti: Izvršnu i zakonodavnu. Razne vlade i skupštine. Ima dobro rasporađene ljude, koji su mu brana od bilo kakvih „neugodonosti“, koje bi mogao samo eventulano imati.

Putem svoje dobro razgranate mreže, Dodik mirne duše može vršiti utjecaj, gdje mu se prohtije, pa ne treba čuditi kako sa toliko prkosa izgovara čak i najočiteje laži. Bez posljedica i čak uz lagano podizanje rejtinga kod nacionalistički raspoloženog biračkog tijela.

U takvoj situaciji, samo bi nekakav „Deus ex machina“, mogla biti „ruka“, koja bi ga mogla povući za rukav ili okvratnik i priupitati ga za njegove skandalozne izjave, koje iznosi samo da bi zatrovao odnose i stalno držao tenzije dio granice pucanja.

Ali, taj „Deus ex machina“ (čitaj Zapad), čini se, ima nekog drugog posla.

Na Dodika se mršti, ali mu i popušta, jer je Mile od Laktaša – „dio igre“. Zaštićen prijateljstvom sa Putinom (braća po ordenima) i zapadnim procjenama da se sa Vučićem i Beogradom treba dogovoriti što prije i bez obzira na cijenu. U tom začaranom krugu trulih i opasnih interesa, Dodik pronalazi prostor za svoje destruktivno djelovanje i to koristi često.

Može bez puno opreza ili straha sijati svoj „oralni otrov“.

Sve dok je to tako javnost se samo može zgražati ili čuditi, a žrtve dodatno traumatizirati. U slučaju Dodika, ali i nekih drugih na najgori mogući način smo spoznali nove realnosti i tragičnu činjenicu kako tzv. „crne liste“ služe samo za plašenje izdaleka.

Bez stvarne snage, jer „papir, kažu – trpi sve“.

Posebno..onaj…toaletni!