Fizičari izračunali najvišu visinu skoka u more i vodu koju većina ljudi može izdržati bez posljedica

Koristeći 3D printane modele i ubacujući ih u spremnik, naučnnici su otkrili maksimalnu visinu s koje ljudi mogu skočiti prije nego što naiđu na određene sile koje im mogu uzrokovati ozbiljne povrede.

Eksperiment s 3D isprintanim modelima pokazao je s koje visine ljudi zapravo mogu skočiti u vodu bez ozbiljnog rizika od ozljeda, piše New Scientist.

Sunghwan Jung sa Sveučilišta Cornell u New Yorku i njegovi kolege proučavali su sile koje nastaju prilikom udaranja u vodu, ispuštanjem u spremnik 3D ispisanih modela, koji simuliraju različite ljudske položaje. Jedan model je predstavljao osobu koja skače glavom prema naprijed s rukama uz tijelo, jedan je bio osoba s rukama iznad glave i dlanovima koji se dodiruju, a treći model je bio samo noga sa stopalima koja predstavlja skok na noge naprijed. Svaki je model bio opremljen senzorom sile i sniman je kamerom velike brzine u trenutku padanja.

Kako bi odredili one nesigurne visine za skakanje, naučnici su uporedili sile koje su zabilježili s onima za koje se zna da uzrokuju fizičku štetu ljudima. Otkrili su da su ti nivoi sile bili prisutni kod skakača s glavom naprijed iznad 8 metara, skakača s rukama naprijed iznad 12 metara i skakača s nogama naprijed iznad 15 metara.

Jung kaže da najveći dio sile koja utiče na tijelo tokom skakanja nastaje zbog istiskivanja vode. To je slikovito kao da vrlo brzo gurate prste u teglu meda – tekućina se snažno opire, kaže.

Ljudi su uspješno skakali s mnogo viših visina od granica utvrđenih u studiji. Na primjer, Laso Schaller je 2015. godine oborio rekord za najviši skok na noge kada je skočio s 58,8 metara iznad vode.

Jung kaže da za izvođenje tako ekstremnih skokova bez povreda skakači moraju koristiti prave mišiće kako bi im tijelo postalo kruće i zategnutije.

Povrede glave i vrata često se događaju kad skakanje pođe po zlu, a povrede ramena i donjeg dijela leđa općenito su česte kod skakača, kaže Nathaniel Jones iz Medicinskog centra Univerziteta Loyola u Illinoisu.

– Skakači s odskočne daske u prosjeku izvrše 100 do 150 skokova dnevno, a skakači s platforme 50 do 100 skokova dnevno. Toliki broj skokova dovodi ih u opasnost zbog višestrukih povreda, kaže.

Jung kaže da njegov tim također želi eksperimentisati s modelima različitih oblika za skokove u snijeg, a ne u vodu, poput onih koje izvode neke životinje kao lisice.

(oslobodjenje.ba)