Upoznajmo BiH/ Općina Fojnica

Geografski položaj

Općina Fojnica, sa površinom od 308 km2 se nalazi u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, graniči sa slijedećim općinama: Gornji Vakuf/Uskoplje, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Konjic.

Veliki dio površine općine zauzimaju visoravni, pašnjaci i polja, i to 46% u odnosu na ukupnu površinu općine, a od toga 10% polja, 20% visoravni i 16% pašnjaci.

Na području općine nalaze se 4 planine i to: Vranica sa 2112 metara, planina Zec  1800 metara, planina Zahor  1400 metara te Pogorelica  1432 sa metara nadmorske visine.

Najveći vrh zove se Nadkrstac i ima nadmorsku visinu od 2112 m, nalazi se na planini Vranica. Također na Vranici se nalazi i prirodno Prokoško jezero na nadmorskoj visini od 1670 m.

Kroz područje općine Fojnica protiču tri rijeke: Željeznica, Dragača i rijeka Fojnica.

Kontinentalni turizam, kao poseban vid turističke ponude, posljednjih decenija dvadesetog vijeka, Fojnicu je, sa njenim raspoloživim smještajnim kapacitetima i prirodnim resursima, svrstao u red prepoznatljivih turističkih destinacija Bosne i Hercegovine. Područje je bogato izvorima termalne vode koji se koriste za liječenje. Tu su također i značajni istorijski i kulturni spomenici (Franjevački samostan, muzej, džamije, tekije, ostaci starih gradova, starobosanska arhitektura, stari zanati i sl.).

Prokoško jezero

Prokoško jezero se nalazi na planini Vranici, Bosna i Hercegovina i glečerskog je porijekla, formirano kroz različite faze – od pleistocena do danas. Zbog toga pripada grupi jezera koja se popularno zovu Gorske oči. Nalazi se na 1670 metara nadmorske visine. Od Fojnice je udaljeno 22 km.

Vodom se puni iz podjezerskih i okolnih izvora na padinama Debelog brda, topljenjem snijega do kasno u proljeće i kišom u ostatku godine. Iznad samog jezera je najviši vrh Vranice – Nadkrstac, koji doseže 2112 m nadmorske visine. Jezerska kotlina je posljedica dominantnog uticaja tektonskih, fluvijalnih, kraških, gravitacionih i nivacionih procesa. Ima oblik kraške vrtače sa zakonomjernim stupnjevitim smanjenjem površina izmeđi izobata, slično kraškim vrtačama, od površine jezera do najveće dubine od 13 m.

U jezeru je još uvijek ostao endemični primjerak vodozemca – Raizerov triton (Triturus alpestris reiseri) koji u Bosni i Hercegovini obitava na većem broju lokaliteta. Osim tritona, u jezeru i oko njega moguće je pronaći i brojne druge biljne i životinjske vrste.

Oko jezera su brojne pastirske kolibe, pravljene od drveta, grupisane u katune (pastirska naselja). Mnogi mještani koliba koje okružuju jezero dolaze u proljetnim i ljetnim mjesecima ovdje čuvati stoku, brati plodove poput borovnica ili malina i raditi sir. Poneki i izdaju svoje kolibe turistima.

Zajedno sa okolinom, jezero je 1984 proglašeno regionalnim parkom prirode, te postalo zona stroge zaštite. U 2005. godini područje je postalo Spomenik prirode.

Historija

Ime grada, u pisanim dokumentima, prvi put se spominje 18. marta 1365. godine povodom prodaje polovine rudarskih jama vlasništva Hansa i Nikla Sasinovića u Fojnici i Ostružnici nekim Dubrovčanima. Sasinovići su osavremenili rudarsku tehniku proizvodnje srebra i zlata, a Dubrovčani su razvili trgovinu i zanatstvo, te tako Fojnicu učiniše privredno najznačajnijm mjestom srednjovjekovne Bosne. Prva polovina 15. vijeka je period kada Fojnica u svom privrednom i demografskom širenju dostiže vrhunac, urbani dio grada prelazi broj od 2.000 stanovnika sa izrazito jakom naseobinom Dubrovčana, otvaraju se novi rudnici u Deževicama 1403. godine i Dusini 1413. godine. Rudarstvo je bilo najvažnija privredna grana srednjovjekovne Bosne, a imalo je nesumnjivog značaja i za privredu Evrope tog vremena.

Osvajanje Fojnice od strane Osmanskog carstva uslijedilo je u proljeće 1463. godine. Fojnica je zatečena kao druga po veličini varoš u Bosni. Veća od Fojnice bila je samo Srebrenica. U daljem toku broj stanovnika u Fojnici bio je u opadanju. Do 1604. godine cjelokupno fojničko stanovništvo bilo je opalo na svega 144 kuće. Prva muslimanska domaćinstva u Fojnici evidentirana su 1485. godine, kada je zabilježeno 7 takvih kuća. Rudarstvo, na čijem se nekadašnjem prosperitetu razvila ova varoš, od dolaska osmanske vlasti bilo je u stalnom opadanju. Ovaj period u razvitku Fojnice predstavlja vrijeme zamiranja klasičnog rudarstva, a zanatska proizvodnja još je bila vrlo slaba u početnoj fazi. Na glasu je kasnije postala fojnička proizvodnja oružja: sablje, duge puške, handžari, razni alati za obradu zemlje i drugo. Na Fojničkoj rijeci u 16. vijeku radili su brojni mlinovi. Godine 1540. u Fojnici je evidentirano 27 mlinova, te 1 stupa za obradu ćebadi.

Fojnica i njena okolina za vrijeme austro-ugarske vladavine nije doživjela privredni prosperitet kao oni gradovi koje je zahvatila industrijalizacija i nove saobraćajne mogućnosti. Geološka istraživanja koja su vršena u Bosni i Hercegovini neposredno poslije dolaska austro-ugarske nisu zaobišla ni Fojnicu. Tako je utvrđeno prvom analizom piritne rude da se u toni rude nalazi 8-15 grama zlata. Procijenjeno je da je nalazište u Bakovićima rentabilno za proizvodnju i prvi koncesionari su bili braća Došen 1885. godine. Uporedo sa aktiviranjem rudarske proizvodnje počinje i eksploatacija i prerada šume kojom je fojničko područje izuzetno bogato. Međutim saobraćajna izoliranost uticala je da u čitavom tom periodu ne nastane nijedan značajniji prerađivački kapacitet do poslije Drugog svjetskog rata.

Zahvaljujući svojim prirodnim bogatstvima, Fojnica je doživjela snažnu ekspanziju u privrednom smislu, nakon drugog svjetskog rata. Drvno – prerađivačka, tekstilna i grafička industrija doživjele su snažan razvoj i postale okosnica privrednog razvoja općine.Osamdesetih godina 20. stoljeća došlo je do snažne ekspanzije zdravstvenog i rekreativnog turizma, sa tendencijom proširenja turističkih sadržaja, kao i uzgojem i preradom drveta.

Kulturno–historijski spomenici

Na području Fojnice nalazi se veliki broj nekropola sa stećcima, srednjovjekovnih građevina, utvrda, džamija, tekija, samostana, koji su ostali sačuvani do današnjih dana, neki su nacionalni spomenici, neki kulturno historijski spomenici, ali svi zauzimaju posebno mjesto u historiji ovoga grada.

U naselju Otigošće otkrivena je nekropola sa 46 stećaka u obliku sanduka bez ukrasnih motiva. Dva velika stećka sa lokaliteta Lužine premješteni su kod hotela “Reumal”, oba su u obliku sljemenika, od kojih je jedan dekorisan ukrasnom rozetom sa 8 latica. Također u naselju Dusina postoji jedan stećak u obliku sanduka, koji je znatno oštećen, a u samom gradu, u haremu Šečerhanova bašča, nalazi se jedan stećak, sa izuzetnom ukrasnom ornamentikom.

Zanatstvo i trgovina su bili razvijeni u Fojnici i prije dolaska Osmanlija, što potvrđuju gradovi poput Kozograda, Zvonigrada i Kaštela.

Tvrđava Kašteli

Na padinama planine Zahor, iznad naselja Rizvići, nalaze se ruševine srednjovjekovne građevine Kaštela, koje su služile Franjevcima kao sklonište od Osmanlija. To je pećina sa nekoliko izdubljenih pregrada, u koju su se sklonili franjevci i Anđeo Zvizdović sa njima, koji je upravo odatle sišao u Milodraško polje 1463. godine, gdje je od sultana Mehmeda II El Fatiha preuzeo Ahdnamu. Dvije zidane kule, koje i sada stoje, narod naziva Bijeli grad i Crni grad, a po narodnom vjerovanju, u jednoj od njih postoje gvozdena vrata na ulazu u neku podzemnu prostoriju sa blagom.

Kozograd

Kozograd (Chossao, Cosao) je utvrda smještena u današnjoj fojničkoj općini. Ruševine se nalaze u šumovitom i nenaseljenom predjelu na obronku planine Matorac. U pisanim izvorima se spominje u 15. vijeku latinski formom Chossao ili Cosao. Njegova izgradnja veže se za jačanje privrednog razvoja fojničkog kraja u 14. vijeku.

Utvrda je podignuta na strmoj i teško pristupačnoj stijeni. Na južnoj strani je zaravan koja se zove Kraljičin grič. Na zapadnoj strani je u živoj stijeni isklesan sporedni ulaz u utvrdu. U sedlu brijega su dva duboka jarka, preko kojih je bio pokretni most. Utvrda je imala dvije kule i obor. Branič-kula bila je okrugla s vanjskim prečnikom od oko 7,2 metra. Manja kula je bila kvadratna sa stranama od 5,5 m i debljinom zida oko 1,2 metra. Utvrda je sagrađena od lomljenog, a ponegdje i od obrađenog kamena sa tipičnim iskorištavanjem konfiguracije terena.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 6. novembra 2015. godine, donijela je odluku da se stari grad proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Zvonigrad

Arheološka istraživanja lokaliteta Zvonigrad, iznad naselja Otigošće, ustanovila su da je ovdje bilo prahistorijsko naselje gradinskog tipa i da se još uvijek prepoznaju umjetne terase, tragovi naselja i zidovi bez kreča, dok su na čitavoj gradini razasuti ulomci prahistorijske keramike.

Džamije

Prvu džamiju u Fojnici podigao je Mustafa Hadr, hidžretske 958. godine, odnosno 1551. godine. Naziv ulice Hadrovići sačuvan je do danas, podsjećajući upravo na osnivača i njegove potomke. Popis iz 1604. godine bilježi navedenu džamiju pod imenom Atik (stara) džamija. Današnji natpis nad ulazom u džamiju pokazuje da je objekat obnovljen 1820. godine i da je obnovom rukovodio Abdurahman Sirrija.

Drugu džamiju podigao je vlastitim sredstvima Šaban Ahmed–efendija, tadašnji kreševsko–fojnički kadija, hidžretske 1077. godine, odnosno 1666. godine. Na tom prostoru razvija se i glavni dio fojničke čaršije, po čemu je i džamija u narodu nazivana Čaršijska, koja je bila kulturni i društveni centar mahale.

Treću džamiju napravio je Hadži Muharrem-efendija u mahali Pavlovac, 18 godina nakon izgradnje Čaršijske džamije. Ova džamija bila je kulturni i društveni centar ove mahale.

Tekije

U kulturnohistorijskom nasljeđu fojničkog kraja značajno mjesto zauzimaju i tri tekije nakšibendijskog tarikata, po kojima je ovaj kraj duže vremena bio poznat relativno širokom krugu interesanata islamskog misticizma.

Posebna tekijska zgrada nastala je tek po izgradnji Čaršijske džamije, u drugoj polovini 17. vijeka, vjerovatno na poticaj osnivača džamije, kadije, Šaban Ahmed–efendije. To se moglo desiti oko 1670. godine, jer tačnog datuma nema. Prvi poznati čovjek čije je ime vezano za tekiju u Fojnici bio je Husein-baba Zukić, koji se nakon školovanja vratio u Fojnicu i počeo službu prvo u medresi, a zatim i u tekiji. Tekija u Vukeljićima osnovana je 1780. godine, a napravio ju je Husein-baba Zukić, na šta upozorava i natpis na desnoj strani od glavnog ulaza u tekiju, koji glasi:

Ovu dervišku tekiju sagradio je baštinik znanosti učitelja profeta i sluga reda nakšibendija, duhovni učitelj i vodič, šejh Husein Zukić Bošnjak 1780–81. godine.

Tekija na Oglavku je osnovana 1798. godine u naselju Oglavak. Njeni osnivači bili su Husein-baba Zukić i Abdurahman Sirrija, koji je postao i prvi šejh tekije. Nakon smrti Sirrija, nad njegovim mezarom na Oglavku izgrađeno je turbe, po želji i direktivi njegovog poštivaoca, hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Par stotina metara istočno od tekije i turbeta Šejha Sirrija postoji i turbe šejha Huseina Horasanije, savjetnika sultana Mehmeda El Fatiha, koji je ovdje umro ili poginuo. Tokom agresije na Bosni i Hercegovinu, 1993. godine tekija na Oglavku je izgorila, ali je nakon rata ponovo obnovljena i stavljena u funkciju.

Tekija na Oglavku, općine Fojnica i Kiseljak proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2018. godine.

Musafirhana u Fojnici

Najstariji sačuvani objekat od javnog značaja u Fojnici je svakako musafirhana, poznata i po nazivu Salihagića kuća. Napravljena je u drugoj polovini 16. vijeka. U ovoj musafirhani nastala su i do danas sačuvana dva rukopisna primjerka Kur’ana iz 1615. i 1648. godine. Jedan od ovih primjeraka, pisan 1648. godine, još je u Fojnici, dok se drugi poslije Drugog svjetskog rata našao u Dubrovniku. Kada je u maju 1945. godine Fojnicu zahvatio veliki požar, vatra je stigla do musafirhane i tu stala, nakon čega se povukla i ugasila. Salihagića musafirhana u Fojnici bila je pod zaštitom države još od 1945. godine. Od 19. vijeka pa do 2009. godine musafirhana je bila u vlasništvu fojničke porodice Salihagić. Polovinom 2009. godine musafirhanu je kupio imućni poduzetnik iz Fojnice, te je odmah pristupio restauraciji objekta. Njegova želja je da se sa završetkom obnove musafirhani vrati i njena upotrebna vrijednost.

Franjevački samostan “Duha Svetoga” 

Kao područje koje obiluje ljekovitim izvorima vode i rudnim bogatstvom, još u desetom vijeku Fojnica je bila izuzetno poželjno mjesto za stanovanje, a naseljavali su je Dubrovčani i Sasi koji su se bavili iskopavanjem rude, koju su kasnije nosili u svoje krajeve. Kako su radnici poticali uglavnom iz katoličkih zemalja, oni su zamolili crkvene vlasti da u Fojnicu dovedu katoličke svećenike. Prvi svećenici bili su dubrovčani, potom dominikanci koji su se takođe zadržali vrlo kratko, da bi tek početkom 14. vijeka Fojnicu trajno naselili franjevci, koji su nekoliko desetina godina kasnije na brdu Križ izgradili crkvu i samostan koji danas predstavljaju značajno kulturno-historijsko blago BiH. Sadašnji izgled samostana datira iz 19. vijeka, a od svog nastanka pa do danas, rušen je i obnavljan nekoliko puta. Ratovi, ali i godine učinili su svoje, pa je tako zbog dotrajalosti zgrade, 2000-te godine morao biti srušen stari dio samostana gdje su se nalazili muzej i biblioteka. Nakon rušenja, uslijedila je obnova koja je trajala punih četrnaest godina uz financijku podršku Vlade FBiH, Turske i Vlade Republike Hrvatske.

Uprkos brojnim nedaćama koje su kroz istoriju zadesile ovaj samostan, danas se u njegovom muzeju pažljivo čuvaju eksponati koje su kroz vijekove prikupljali fratri uz pomoć lokalnog stanovništva, kao i izuzetno vrijedni dokumenti i knjige.

U Fojnici se nalazi Ahdnama sultana Mehmed el Fatiha II, to jest njegova pismena garancija stanovništvu Fojnice da će imati sva lična, te imovinska prava i slobode. Ahdnama je napisana 28. maja 1463. godine u Milodražu. Poznata je kao najstariji dokumenat o ljudskim pravima u historiji, 326 godina prije Francuske buržoaske revolucije 1789. godine i 485 godina prije Međunarodne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine. Originalan tekst Ahdname, koja se i danas čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici, glasi:

“Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržeća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika – raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim niko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje. Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom a.s.) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprotstaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.”

Nakon pismenog odobrenja da franjevci ostanu u Bosni, dogovoren je susret sultana i fra Anđela, a kao znak poštovanja i prijateljstva sultan je ogrnuo fra Anđela svilenim plaštom koji se i danas čuva u Muzeju. Pored svilenog plašta , među posebno vrijedne predmete ubrajaju se i crkveno posuđe, amfore, predmeti koje su izrađivali fojnički zlatari i datiraju iz 15. i 16. vijeka, nakit iz osmanskog perioda, različito srednjovjekovno oružje, te crkvena zvona iz otomanskog perioda.

Muzejska zbirka i biblioteka franjevačkog samostana su kao pokretno dobro Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

 

(Mostarski.ba, fojnica.ba, Furaj.ba, medjugorje-info.com, Wikipedia, oslobodjenje)