Izet Kiko Sarajlić, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik i publicist, rođen je 16. 3. 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo provodi u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine nastanjuje se u Sarajevu, gdje pohađa Drugu mušku gimnaziju, nakon čega studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Gradu Sarajevu, čije ime nosi u prezimenu, ostaje odan i perom i dahom, sve do same smrti.
Sarajlićeva pjesnička sudbina trajno je određena najprije gubitkom starijeg brata Eše, kog su 1942. godine u Drugom svjetskom ratu strijeljali talijanski okupatori, ali i velikom i nadaleko poznatom ljubavi sa suprugom Idom (Mikicom), rođ. Kalas, a kasnije i kćerkom Tamarom. Pjesnikova ljubav prema supruzi Idi, prvoj i posljednjoj ljubavi, “najopjevanijoj dami Sarajeva”, kako je o njoj i pisao, nije bila puka tema nego njegova trajna, suštinska motiviranost i vodilja, kako u životu, tako i u književnosti. Živeći u Sarajlićevim pjesničkim zbirkama, Ida je postala ovremenjena, kao nezaborav i legenda. Poslije saznanja o njenoj iznenadnoj smrti 1. 2. 1998. godine, pjesnikov život potpuno se izmijenio.
Izet Sarajlić preminuo je 2. 5. 2002. godine, iznenada, baš kao i njegova Ida, pored koje je sahranjen na sarajevskom groblju “Lav”, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Tamara Sarajlić-Slavnić, kćerka Izeta Sarajlića, pisat će: “On je romantično vjerovao da je poezija, i umjetnost uopće, ta koja može promijeniti svijet, učiniti ga boljim. Živio je u nekom svom svijetu punom ljubavi i razumijevanja, često ne želeći imati ikakve veze sa banalnom realnošću. Da moja majka, njegova neprolazna ljubav, nije bila ta koja je na neki način posredovala između njega i tog stvarnog svijeta, teško bi mu to polazilo za rukom, na čemu joj je bio neizmjerno zahvalan.”
Kompletan tekst je na linku
(Biserje.ba)
