Godišnjica smrti Osmana Đikića, pisca bošnjačke preporodne književnosti

Danas se navršava se 112 godina od smrti književnika Osmana Đikića, značajnog pisca bošnjačke preporodne književnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća i onodobnog sekretara društva „Gajret“, preteče i pravnog prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, piše Biserje.ba

Osman Đikić je poznati bošnjački, odnosno bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik, predstavnik bošnjačke preporodne književnosti.

Rođen je 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Godine 1909. seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret” (pravne prethodnice današnje BZK “Preporod”) i za urednika lista Gajret, a već sljedeće, 1910. godine, pokreće politički list Samouprava. Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a svoja djela objavljivao je u listovima Bosanska vila, Zora, Behar i dr. Izdao je zbirke pjesama Muslimanskoj mladeži, Ašiklije i Pobratimstvo, a autor je i drame Zlatija koja se prikazivala na “Gajretovim” i drugim zabavama. Đikić je bio i folklorist; koncem 19. stoljeća sabrao je zbirku narodnih pjesama u Mostaru i Stocu pod nazivom Hercegovački biser.

Umro je u Mostaru, 30. marta 1912. godine od tuberkuloze, a od iste bolesti umire i njegova supruga Zora 14. 9. 1914. godine. Sabrana djela Osmana Đikića objavila je Izdavačka kuća “Svjetlost” 1971. godine u ediciji Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine.

Prema projektu beogradskog arhitekte i historičara umjetnosti Aleksandra Deroka, 1936. godine podignuto je spomen-turbe u haremu Karađoz-begove džamije u Mostaru, u koje su preneseni njegovi posmrtni ostaci iz Velikog carinskog harema, u kojem je bio prvotno ukopan. Godine 1941. ustaše su porušile spomen-turbe, koje je obnovljeno nakon Drugog svjetskog rata. U junu 1992. ovo turbe minirali su pripadnici HOS-a, a djelimično je obnovljeno 1998. godine.

MOLITVA
Veliki ti si Bože silni
Veličinu sve Ti priča!
Moćan Ti si! Sve gori
O moćnosti Tvoga Bića!
Veliki Ti si! Moćan Ti si!
O, Ti, koji svemir stvori!
Nebo, Zemlju, Sunce, Mjesec
I na nebu zv’jezde gori.
Sve su djela Tvoje Moći!
Sve svjedoči Tebe Boga, –
Čovjek, zv’jere, drvo, voda,
Kamen, srca studenoga!
Veličinu Tvoju, Bože,
Vaseljena slavi c’jela,
Ija, crvak, nice padam,
Gledajući Tvoja djela.
Sedžde čineć’ Tvojoj Sili,
Molim Ti se, Bože Sveti,
Blagoslovi moj zavičaj –
Ovo st’jenje i vrleti!
Blagoslovi st’jenje ovo,
Allah, Allah, Bože Silni, –
Nek’ se vječno tuna ori,
Mujezina glas umilni!
Sveta vjera muslimanska
Nek nam vječno srce grije!
Ne daj Bože, gusta tmina
Svjetlost Sunca da skrije!

 

JUTROS SUNCE RANO URANILO

Jutros sunce rano uranilo,

Na se sjajno ruho udarilo.

Narli nebu na širine stiže,

I sa zemlje kara-duvak diže.

Diže duvak za zemljina lica,

Sanak trže s njenih trepavica.

Vjetar du’nu od grane do grane,

Sevdah-pjesma planu na sve strane.

Bože mili, sve sevdahom gori,

Samo mene tajni čeder mori!

Grudi moje pune uzdisaja,

Srce cvili sred tuge i vaja.

Sunce moje ogranulo nije,

Daljina ga tavnim velom krije,

Nit se srce ogranku mu nada,

Allah, Allah, gine duša mlada!

(Biserje.ba)