Hafiz Ismet ef. Spahić: Više od 50 godina borbe za najviša moralna načela

Hafiz efendija Ismet Spahić, dugogodišnji zamjenik bivšeg reisul-uleme, nekadašnji glavni imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije i profesor Gazi Husrev-begove medrese, sa više od pet decenija bogatog radnog vijeka posvetio je borbi za najviša moralna načela, za dobrobit građana, glavnog grada i države.

Prepoznat je kao imam blizak građanima, odličan govornik (vaiz) i nepobitna moralna vertikala. Značajno je doprinio očuvanju, zaštiti i unaprjeđenju uloge nekoliko ključnih institucija poput Medrese, Gazi Husrev-begove džamije, kao centralne gradske džamije u Sarajevu i cjelokupne Islamske zajednice BiH u posebno teškim okolnostima.

Nikada se nije ni trena odvojio od svoje mahale, džemata i naroda zadržavajući neposredan, blizak i životni način komunikacije kojom plijeni sve oko sebe promovirajući dijalog, saradnju i opće dobro.

Iako je rođen 1940. u Puhovcu kod Zenice, gotovo cijeli radni vijek posvetio je Sarajevu. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1959. Imamsku dužnost počeo je u Visokom 1962., bio je od 1965. do 1978. godine glavni imam na području Odbora Islamske zajednice Visoko. Postao je predavač predmeta kiraet u Gazi Husrev-begovoj medresi od 1978. Hifz je položio 1980.

Prvim imamom i hatibom Gazi Husrev-begove džamije imenovan je 1985. godine.

Iz bogate sehare govora i javnih nastupa hafiza efendije Spahića, izdvojili smo dio u kojem govori o ljudima koje voli:

Hafiz Ismet ef. Spahić:

“Volim ljude koji će ubrzati korak kada im auto stane na pješačkom prelazu i klimnuti glavom vozaču u znak zahvalnosti.

Volim ljude koji, kada dobiju račun od 19 KM od konobara, i tu jednu marku proguraju do 20 KM, pa makar mu bila i posljednja – i one koji neće ući u trgovinu pet minuta prije kraja radnog vremena. sati.

Volim ljude koji neće nekoga nazvati na mobitel pet puta za redom, čak i ako se taj nije javio prvi, drugi ili treći put i neće nekoga nazvati u sedam ujutro ili deset navečer .

Volim one koji će pomaziti mačku koja im se gura uz nogu i pridržati ulazna vrata onome što ide iza njih, one koji će brzo platiti na kasi i staviti stvari u kolica i one koji će ubrati voćku usred trgovine koja je pala nekom drugom na pod.

Volim ljude za koje molim, hvala, dobrodošli i izvini nisu strane riječi…

Takve ljude volim.

Postoje te male stvari koje mi govore više o ljudima od automobila koji voze, odijela koje nose i riječi koje izgovaraju, sitnice koje otkrivaju koliko je čovjek sposoban osjećati i poštovati svijet i ljude oko sebe, kako koliko je sposoban voljeti.

Ne zamazi mi oči finim okusima i večerama, autima i odjelima, kućama i stanovima, statusima i titulama…

Zamagli mi oči svojim djelima”.

(Mostarski.ba)