Invaliditet na filmu: ‘Drugačiji čovjek’ ispituje tenzije između identiteta i društvenih očekivanja

Drugačiji čovjek, novi film Aarona Schimberga, nudi složen i nijansiran prikaz invaliditeta, onaj od kojeg i publika sa invaliditetom i bez invaliditeta može naučiti.

Film je premijerno prikazan na zapaženim festivalima, a sada se prikazuje u odabranim kinima.

U eri u kojoj se invaliditetu posvećuje davno zakasnila pažnja u kinima, a filmovi su pod većom pažnjom da bi autentično predstavili invaliditet, Drugi čovjek pokreće razgovor. To čini tako što naglašava da invalidnost nije samo izazov koji treba savladati – već sastavni dio ljudskog iskustva.

Za publiku je ključno da potraži ovaj film, jer njegovo ograničeno izdanje znači da bi mnogi mogli propustiti Schimbergovo provokativno istraživanje tenzija između identiteta, izvedbe i društvenih očekivanja.

Percepcija invaliditeta

Priča se usredsređuje na Edwarda (kojeg glumi Sebastian Stan), čovjeka s neurofibromatozom – stanjem koje uzrokuje rast tumora na licu.

Nakon što je dugo živio s tim stanjem, Edward traži eksperimentalni lijek koji bi trebao “popraviti” njegov izgled. Lijek je uspješan i Edward se preko noći pretvara iz unakaženog u konvencionalno privlačnog tipa.

Narativ se zasniva na Edwardovoj borbi s problemima samopoštovanja koji proizlaze iz društvenih percepcija njegovog invaliditeta. Međutim, promjena njegovog vanjskog izgleda samo produbljuje njegov unutarnji sukob: iako se Edward fizički transformiše, njegova borba sa samopercepcijom i društvenim odbacivanjem i dalje traje.

Trailer za Drugačiji čovjek

Ovo naglašava kritičnu tačku koju su iznijeli naučnici koji se bave proučavanjem invaliditeta, uključujući Rosemarie Garland-Thomson, koji tvrde da naša kultura vrši pritisak na osobe s invaliditetom da se pridržavaju normi bez invaliditeta. Norme o tome kako izgledati, svakako, ali i norme o tome kako se ponašati, komunicirati pa čak i razmišljati.

Čak i kada se uklone vidljivi markeri invaliditeta, osnovni društveni pritisci i predrasude ostaju, ilustrirajući da pravi izazov nije u samom tijelu, već u društvenim strukturama koje diktiraju ono što se smatra prihvatljivim životom.

Prihvatanje nečijeg identiteta

Ova se poruka, međutim, okreće naglavačke kada publika upozna Oswalda, kojeg glumi Adam Pearson.

Oswald, koji ima isti invaliditet od kojeg se Edward upravo izliječio, utjelovljuje drugačiji odnos sa svojim izgledom; on je samouvjeren i potpuno prihvaća svoj identitet bez želje da se prilagodi društvenim očekivanjima.

Oswaldovo samopouzdanje je evidentno u tome kako se kreće svijetom bez izvinjenja, odbijajući da sakrije ili umanji svoj izgled, što je oštar kontrast Edwardovoj želji za transformacijom. Pearson glumi Oswalda s harizmom većom od života, koja podsjeća na tip Ostina Pauersa – glasan, drzak i potpuno svjestan vlastitog šarma.

Ova smjelost ne služi samo kao komično olakšanje, već i pozicionira Oswalda kao lika koji privlači svaku sobu u s kojom ima kontakt, potkopavajući ono što stručnjaci studija invalidnosti David T. Mitchell i Sharon L. Snyder tvrde da su očekivanja od osoba s invaliditetom kao pasivnih ili samosvjesnih figura.

Prihvaćanjem ove energične, samouvjerene ličnosti, Oswald narušava tradicionalni narativ da osobe s invaliditetom moraju tražiti “lijek” ili sakriti svoje razlike da bi bili prihvaćeni ili postigli sreću.

Njegov lik izaziva publiku da preispita vrijednosti koje društvo pridaje vanjskom izgledu, pokazujući da samoprihvatanje može biti daleko moćnije od uklapanja u konvencionalne standarde ljepote ili normalnosti.

Kroz Osvaldov prkosni pristup, A Different Man poziva gledaoce da se zapitaju da li je pravi problem u invaliditetu ili u ograničenoj percepciji društva o tome šta znači živjeti u potpunosti. Možda i više od toga, za gledaoce s invaliditetom, Oswaldov lik nudi osvježavajuću alternativu — model samoprihvaćanja koji prkosi pritisku da se prevaziđe i umjesto toga prigrli radikalna razlika.

Izgled i usklađenost

Ovaj kontrast postavlja važna pitanja o vrijednostima koje društvo pridaje izgledu i konformizmu. Kroz Osvalda, film kritizira preovlađujuće uvjerenje da je “normalan” život – život bez invaliditeta – sinonim za sreću ili ispunjenje.

Schimberg odbacuje reduktivne prikaze invaliditeta koji su dugo viđeni u filmskoj industriji koji ili izazivaju sažaljenje ili nude pogrešan osjećaj inspiracije. Drugačiji čovjek nudi nijansiraniju i iskreniju predstavu, hvatajući složenost koju invalidnost može biti: istovremeno izazovna i oslobađajuća, vidljiva, ali nevidljiva, osnažujuća, ali stigmatizirajuća.

Sa Edwardom i Oswaldom kao bogato razvijenim likovima, svaki od njih utjelovljuje različite odnose sa svojim invaliditetom – nijedan lik nije „netačan“ u svojoj interpretaciji njihovog proživljenog iskustva. Ovi kontradiktorni prikazi ilustriraju da je moguće izraditi autentične narative koji odražavaju realnost života osoba s invaliditetom, a istovremeno dovode u pitanje našu percepciju invaliditeta i ističu stvarne borbe koje osobe s invaliditetom prevazilaze.

Pitanja identiteta

Jedan od najupečatljivijih aspekata A Different Man je način na koji se bavi identitetom. Nakon Edwardove transformacije, on usvaja ime “Guy” i počinje živjeti dvostrukim životom, čak i noseći repliku svog starog lica kao masku za pozorišnu ulogu.

Ovaj nadrealni detalj kritizira učinak invaliditeta u filmskoj industriji – temu koju je Schimberg također istražio u svom filmu iz 2018., Chained for Life.

Glumci sa invaliditetom često se koriste zbog svojih razlika, ali se od njih i dalje očekuje da tu razliku igraju na način koji je u skladu sa očekivanjima sposobnih.

Autentičnost u predstavljanju invaliditeta

U Drugom čovjeku, odnos između toga kako drugi percipiraju osobe s invaliditetom i njihovih vlastitih proživljenih iskustava postavlja ključna pitanja o autentičnosti u predstavljanju invaliditeta.

Može li glumac bez invaliditeta poput Sebastiana Stana autentično prikazati lik sa invaliditetom? Ili to pojačava objektivizaciju invalidnih tijela? Schimberg poziva publiku da se uhvati u koštac s ovim pitanjima.

Takva pitanja i pomak ka složenosti su kritični jer publika i filmaši sve više prepoznaju potrebu za inkluzivnim pripovijedanjem koje ide dalje od rase i spola i uključuje invaliditet.

Kao što naučnici studija invalidnosti tvrde Mitchell i Snyder, narativi koji obuhvataju višestruke identitete mogu poremetiti status quo, nudeći nove uvide u to kako društvo gleda na osobe s invaliditetom izvan bioskopa.

Drugačiji čovjek služi kao putokaz za ove bogatije portrete, pozivajući gledaoce da se pozabave kompleksnošću identiteta, društvenih očekivanja i ljudskog tijela. Film označava ponovno zamišljanje potencijala kinematografije da uzdigne marginalizirane glasove i podstakne dublje razumijevanje različitih iskustava koja oblikuju ljudske priče o invaliditetu.

(Mostarski.ba)