Iz pera Ćamila Sijarića: GRAD DAORSA – “DAORSON”

Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Zapisi o gradovima” Ćamila Sijarića priređuje odlomke koji su vezani za Hercegovinu.

Sijarić pripovijeda koristeći se dugim, ritmičnim rečenicama, punim detaljnih opisa pojedinih likova ili pejzaža. Tako pomaže svojim čitateljima da utonu u njegov svijet, poprimajući njegov način razmišljanja.

Bosnu i Hercegovinu, uz njene ostale ljepote, krase i bezbrojni stari gradovi, izgrađeni u srednjem vijeku ili kasnije, koji su za bosanske kraljeve, banove i feudalce predstavljali sigurnost i zaštitu, i koji su najčešće zidani u kanjonima rijeka, na strminama bregova, na visinama planina, ili na raskršćima puteva – kako bi se sa gradskih zidina motrilo dolje na drumove: kud ko prolazi i zbog čega prolazi, je li prijatelj ili neprijatelj.

Svuda su – i može se reći da je puna Bosna i Hercegovina tih starih starina, tih nijemih gradina, od kojih poneke ni imena nemaju, do samo svoje dugo vrijeme – i tajnu koju pod kamenom kriju: otkada su, čije su bile, šta su vidjele, i šta preživjele … Gotovo su poredane niz Unu, niz Sanu, niz Savu, niz Drinu, niz Neretvu – stoje nad njima kao kakvi starci. I mudri su kao starci: da ti ispričam … Bilo je to i to … U jedno davno, predavno vrijeme…

GRAD DAORSA – “DAORSON”

Kažu Hercegovina je takva zemlja da, gdje god kamen podigneš, pod njim ćeš naći istoriju…! A ja sam jednu istoriju u ovoj zemlji vidio ne pod kamenom, nego na kamenu: stajala je visoko kao knjiga na visokoj polici. I kad bi zaista ovo bila knjiga na polici, trebala bi vrlo duga ruka da je dohvati. Ali ovo nije knjiga nego je grad – jedan od starih, ili najstariji u ovoj zemlji – grad Daorsa u Oršaniću. Oršanić je selo kod Stoca, a Daorsi su ilirsko pleme koje je ovdje davno živjelo i izgradilo svoj grad, od Grka nazvan “Daorson”.

Najprije sam ovaj grad Daorsa, to jest Daorson, gledao izdaleka – odozdo iz Radimlja, iz polja ravna i zelena, gore na stijeni, na litici, na visini, i vidio ga kao kakvu suru ptičurinu- ili samo kao vrh stijene, zaboden u nebo. Odavde gore visoko je, odozgo dolje duboko je. I popeti se gore gotovo je nemoguće, a isto tako i odozgo sići! A ta nemogućnost i jeste ono što me mamilo da se gore nađem i vidim grad Daorsa – Daorson. A to će reći jedno staro vrijeme, jednu staru istoriju, jedan stari svijet.

Znao sam o svemu tome samo toliko: da je tu živjelo ilirsko pleme Daorsi, da su se oko njega nalazili Eutarati i Dalmati i da je- živeći upravo na ovom području, trgovalo s grčkim gradovima u primorju – stoku im, smok, vosak, med i meso prodavalo, a uzimalo koplja, strijele, oklope, tkanine, svilu i so- ono, dakle, što mu je trebalo. Prema tome, put odavde do mora bio je živ, i takav će ostati uvijek – jer ovo je zaleđe mora, a more je put u bijeli svijet… Odavde se do mora išlo na konjima – i mučno, a tamo morem na lađama – i lako, a od svega najteže je bilo iz Radimlja izaći u Daorson i odozgo spustiti se u Radimlje.

A mene je upravo taj put čekao!

Bio sam sam, i velim: hajd, bože pomozi! A ako me noge i iznesu gore, ne znam kako će me dolje snijeti. I kako su snosile one jedne Daorse! Kako konje njihove, kako vojnika, kako ženu!

I je li im, upravo zbog te visine i strmine, život bio jadan – ili su, može biti, bili srećni što su na visoku, na stijeni, pa zbog toga sigurni. Kao što je na visokom sigurna ptica. Tek nešto jest što ih je navelo da na visini izgrade grad – i život tu žive. Nama je to danas teško shvatiti, jer prošle su od tada hiljade godina – i jedino što je meni jasno jeste: da ja danas moram u Daorson. U grad ka kojem staze nema, u vrijeme ka kojem puta nema; tu su miljokazi davno iščeznuli – i na zemlji, i u vremenu.

I nije mi se drukčije činilo, nego da sam se zabo u go kamen, kroz koji dalje ne mogu pa hajd’ natrag. I nije jednom bilo da sam se vraćao natrag i opet polazio naprijed -i osjećao se izgubljenim i u kamenu, i u vremenu. A odozgo kao da stalno čujem zov: a mi Daorsi kako smo…! Još sa ćupovima punim vode u rukama i na glavama, ili s vrećama punim soli, ili s am-forama punim ulja; a mi Daorsi kako smo…! Te olupine od ćupova naši su tragovi, jer išli smo tim istim putem i lomili sve što smo nosili.

Zaobilazio sam prepreke, prihvatao se rukama za stijene i osvajao stopu po stopu mučna puta i ljuta kamena. Dolje preda mnom ravno Radimlje činilo mi se kao vrt u koji gledam s krova kuće, i peo se na još više krovove -gore na šiljak, do najviše tačke – do roga.

Tanki oblaci nad Daorsom izgledali su mi sve bliži i činilo mi se da ću se najzad, među njima naći.

A to gdje sam se našao bio je – Daorson, bila je tišina i mrtvina, pa velim: evo jednog živog, vi, mrtvi građani!

Dolazio sam kao gost u goste, koji nema kome da dođe – jer dom je pust; pusti zidovi, puste kapije – pa nikom da kažeš: pomozibog, i nikoga da ti pozdrav uzvrati. Ni glasa, ni traga… Čak ni ptice. Do što u šuškoru šušne gušter. Pa sve to – iako nije tvoje, ni roda tvog, tužno i žalosno, jer je pusto… Nema mirisa, nema daha, nema konjskog rzaja; nema djeteta, bravčeta, šteneta; nema zvonceta na ovci, nema koze, kokoške… Nema o brvnima obješene sofre, nema dječije pelene. Ima samo kamen. Samo go zid. Hladan i taman.

Hodim po gradu – po ničijem! Jer on nema svoga gospodara, nema svojih građana, ima samo svoju tišinu i visinu, ovu pod

samim oblacima. Pa hladno -ne zbog visine i tišine, nego zbog vremena i davnine – i zbog pustinje! i ne znaš gdje si kad si tu – i uzalud izgovaraš “Daorson”! Ta sama riječ ne pomaže. Ne pomažu više ni one stranice koje malo sam čitao o Daorsonu. To je malo-za ovoliki jedan grad i za ovoliko jedno vrijeme: dvije hiljade godina i više od toga – koliko sam hoćeš. Eto tamo su negdje ostali građani ovoga grada, a grad – eto, dospio do nas. Kao što je dospjela stara Mikena. Ovo i jeste druga Mikena- jer i ovdje su kiklopski zidovi, to jest kamenje toliko veliko kao što je ono u Mikeni. I jedno je čudo kako je i čime taj stari Ilir ovolike stijene digao na tako veliku visinu i u tvrd ih zid uzidao. Takav još nigdje kod nas ne postoji – toliko visok, toliko debeo i od toliko velikih blokova. Kao da su ga sami divovi, a ne ljudi zidali. Ostao je kao nečija ogromna stopa na zemlji, za koju je svaka noga malena – kao noga djeteta.

Hodim po lomu od ćupova, od testija, od lonaca – i to je, uz ovaj kamen, jedini trag ljudskog života -u nekad tvrdom gradu Daorsonu.

Iz tih se ćupova nekad pila voda, a u tim loncima kuhalo se. Dim se gore iz ognjišta izvijao – i vatra najzad ugasila se, i ugasio se cio grad. Ostao samo kamen od njega – ova zidina, ova starina, da nam kaže: da svijet nije sa nama postao, da su odavno postojali gradovi ali kao Daorson kod nas još ni jedan.

Mora da je bio bogat grad, jer kovao je i svoj novac. U pozadini su mu, prema istoku i sjeveru, brda i planine i biće da su mu tamo pasla stada – dok mu je ka jugu plodno Radimlje, koje mu je bilo žitnica. Samo je nesreća bila u tome što mu je žitnica bila duboko – dolje pod njim kao u bunaru, i iznositi odozdo rod značilo je ostati krivih leđa. Bila je za ovaj grad još jedna nesreća -ta što nije imao vode, i donoseći vodu izdaleka, bilo na glavi, bilo u rukama, morao je ostati kriva vrata i ruku iščupanih. Ali je zato i jeo i pio bez straha da će ga neko sa sofre otjerati i hljeb i vino ispred njega uzeti, jer Daorson je bio neosvojiv: ogromno stijenje na živoj stijeni, a sve to dignuto nebu pod oblake. Ne radi vidika – koji je odavde beskonačan, nego iz nužde -one koju mi iz našeg vremena nikad ne možemo razumjeti, jer to je vrijeme drugo i drukčije, ono kad se nosilo koplje i strijela.

A odavde koplje i strijelu mogao je da hitne na sve strane – i to sa visoka, a dolje pod sobom, kao što oblak sine munjom. I kakva mu je sve sudbina bila: da li da se brani i odbrani, ili da se brani -a ne odbrani, to mi danas ne znamo. Ali je jedno ipak jasno: da su padom ilirskih plemena pod Rimljane, pali i propali ilirski gradovi. Pa će tako biti i s Daorsonom. Tako, ili drukčije… Ovaj kamen ne priča kako. Jer kamen ne zbori. On je samo nijemi svjedok da je tu nekad bio grad. U vremenu davnom, na kamenu visokom. Takav kao što je bila Mikena. Pa zato čudan. Čudniji od svih starih gradova, od svih zidina, od svih gradina. Kao knjiga je, sa koje su slova izbrisana – pa se knjiga ne čita. Vidi se samo jedan znak, jedan trag… Dubok znak i dubok trag na licu zemljinu -na kamenu, na visoku. A zbog toga da nam danas kaže: da je tu nekad živio čovjek. Cio jedan veliki grad. Tvrd i bogat. Sa imenom – “Daorson”.

A danas tu ništa do tišina… Ona koja pada po starinama, zajedno s travkama i sa mahovinom. Šušne tu gušter, vjetar travku pokrene. Nečiji život predaleko je da bi se otud čuo glas- čulo zvonce, čulo dijete. Pijetao tu više ne pjeva. Ognjište se ne dimi. Konj ne rže. Ćuti siv kamen – ćuti mûkom; nije knjiga pa da je čitaš, nije čovjek pa da ti priča… Pred zavjesom si, pred debelom – podići je ne možeš da tamo pogledaš…

Biografija

Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u mjestu Pipovice kod Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Još dok je bio dječak umrla su mu oba roditelja. Osnovnu školu završava u Godijevu, nakon čega pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Ipak, zbog komunističke orijentacije, biva izbačen iz Crvene medrese, kako su je zvali, upravo zbog koncentracije komunističkih ideja. Nakon toga, Sijarić završava Gimnaziju u Vranju te odlazi u Beograd, gdje se 1937. godine priključuje Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pravo diplomira u Beogradu 1940. godine.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, a zatim radi i kao novinar lista Glas i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo dolazi 1947. godine, gdje radi u redakciji lista Pregled, u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji Zadrugara. U literarnu sekciju Radija Sarajevo dolazi 1951. godine, i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine. Već kao gimnazijalac u Skoplju, Sijarić se bavi pisanjem pjesama, koje su objavljene tek 1988. godine (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu).

Njegov raskošni umjetnički dar bio je, prije svega, pripovjedački i na najpotpuniji se način ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnog Sandžaka. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANU BiH i ANU Crne Gore. Pojedina djela Ćamila Sijarića prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik.

(Mostarski.ba)